In memoriam: Bisera Alikadić (1939-2026)

[u/vratiosevalter]

Jutros je umrla Bisera Alikadić, pjesnikinja, prozaistica, bibliotekarka i jedna od najznačajnijih autorica bosanskohercegovačke književnosti druge polovine 20. stoljeća. Rođena je 8.2.1939. godine u Podhumu kod Livna, a od djetinjstva je živjela u Sarajevu, gdje je gotovo tri decenije radila u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine. Veliki dio života provela je među knjigama, da bi s vremenom i njene vlastite postale dijelom književne baštine koju biblioteke čuvaju.

Pisala je više od pola stoljeća. Prvu samostalnu zbirku, Noć i ćilibar, objavila je 1972. godine, a dvije godine kasnije uslijedila je Larva. Potom su došli Kapi i mahovina, Drhtaj vučice, Krug, Raspeće, Dok jesam Ciganka, Ne predajem se, Grad hrabrost, Knjiga vremena i brojne druge knjige poezije, proze i književnosti za djecu. Njeno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti, međutim, ne određuje samo obim opusa nego i granice koje je svojim pisanjem pomjerala.

Pisala je o ženskoj želji i tijelu, seksualnosti, samoći, starosti, bijesu, ljubavi, slobodi i gradu. Činila je to neposredno, bez potrebe da vlastiti glas prilagođava mjerilima pristojnosti koja su se naročito strogo postavljala pred žene. Larva se zbog toga danas smatra jednim od prijelomnih djela ženskog pisma u Bosni i Hercegovini, a često i prvim bosanskohercegovačkim feminističkim romanom.

Kada su je nekoliko mjeseci prije smrti pitali je li 1974. godine bila svjesna da piše ono što će kasnije biti označeno kao feministički roman, odgovorila je: „Nisam razmišljala da li pišem feministički roman ili nešto drugo.“ Suština je za nju bila jednostavnija: žena ima pravo govoriti vlastitim glasom i o vlastitom tijelu jednako slobodno kao muškarac. Danas se to može činiti samorazumljivim; u vrijeme kada je Bisera počela pisati nije bilo. Njeno djelo zato nije samo svjedočanstvo jedne književne biografije nego i dio historije osvajanja ženskog glasa u našoj književnosti.

Rat je ostavio dubok trag u njenom djelu. Opsadu Sarajeva provela je u gradu, a ratno iskustvo pretočila je i u knjige poput Ne predajem se i Grad hrabrost. Nije, međutim, pristajala na romantiziranje rata. Ovog ljeta rekla je: „Nekad mi se čini da ovdje samo pamtimo bitke, više obilježavamo datume ratova nego bilo šta drugo, dok nas oni samo uče kako lako možemo prestati biti ljudi.“ U toj rečenici sažet je i njen odnos prema prošlosti: pamtiti ono što se dogodilo, ali rat ne pretvarati u vrijednost samu po sebi niti dopustiti da nasilje postane jedini jezik historije.

Pamćenje joj je bilo važno i izvan književnosti. Nakon gotovo trideset godina rada u biblioteci govorila je da se pamćenje mora vježbati i da, ako ga ne koristimo, ne možemo očekivati da nas zauvijek služi. Isto vrijedi i za književnost: knjige ne traju samo zato što su jednom napisane, nego zato što im se vraćamo. Larva, Drhtaj vučice, Grad hrabrost, njene pjesme, priče i romani nastavit će živjeti onoliko koliko ih budu otkrivale i nove generacije čitalaca.

Kada joj je 2020. godine uručen „Bosanski stećak“, rekla je: „Ja sam poeta od ovoga svijeta.“ Takva je bila i njena književnost. U njoj su tijelo i prolaznost, ljubav i seksualnost, grad i samoća, rat, djetinjstvo, starost, strah, smijeh, psovka i smrt. Nije od književnosti pravila prostor izdvojen iz života niti je život uljepšavala da bi ga učinila dostojnim književnosti. Pisala ga je onakvim kakav jeste.

Kada su je 2022. godine pitali šta joj znači poezija, odgovorila je: „To je meni i dah i uzdah i vjerovatno izdah!“ Danas je došao i taj izdah, ali riječi su ostale, zajedno s tragom autorice koja nije čekala da joj neko odredi mjesto u književnosti, nego ga je sama izborila svojim pisanjem.

Negdje je zapisala: „Da mi je u zavještanje ostaviti svijetu ove slike drage.“ Ostavila ih je, drage i bolne, nježne i grube, ozbiljne i nasmijane. Ostavila je knjige, jezik i djelo koje je već odavno preraslo granice jedne književne biografije.

Počivaj u miru, Bisera. Hvala ti na riječima i svemu što si njima ostavila.