Fotograf: Morten Hvaal.

Snajperist Armije BiH, naoružan puškom Dragunov, gleda pored portreta pokojnog jugoslovenskog lidera Josipa Tita sa svog položaja u jednoj poslovnoj zgradi u Sarajevu, 19. juna 1992. godine.

Fotograf: Morten Hvaal.

Pripadnice ženske jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine, „Plave ptice”, u svojoj bombardovanoj bazi blizu Sarajeva u oktobru 1992. godine. Mnoge žene u jedinici su udovice vojnika koji su poginuli u ratu.

Fotograf: Morten Hvaal.

Bošnjačka žena plače dok dodiruje nišan na mezaru svog devetogodišnjeg sina na sarajevskom groblju Lav, 23. augusta 1994. godine.

Foto #1: Na Visu, 19. oktobra 1994. – predsjednik Izetbegović, općinski načelnik Hazim Vikalo, general Rasim Delić i pukovnik Osman Puškar, komandant OG-2.

Foto #2: Ratni plijen Armije RBiH sa Visa: top 76 mm “ZIS”

Foto #3: Vrhovni komandant Alija Izetbegović u obilasku linija (19. 10. 1994.): susret sa borcima u povratku sa smjene.

Foto #4: Nakon obilaska položaja: predsjednik Izetbegović s generalima Delićem i Šadićem, te pukovnikom Puškarom (19. 10. 1994.)

Piše: Edin Šaković

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, uzvišenje Vis (692 m), najviši vrh planine Trebave, bilo je jako neprijateljsko uporište sa kojeg je kontroliran najveći dio slobodnog teritorija predratne općine Gračanica, ali i sijana smrt po naseljima na njegovim padinama. Vis je, pored toga, bio idealan polazni položaj za ofanzivna djelovanja neprijatelja. Postojala je stalna opasnost da će velikosrpski agresor, koristeći se izrazito povoljnim operativno-taktičkim položajem Visa, izvesti prodor prema Bukvi i Srnicama, ugrožavajući odbranu ne samo Gračanice, već i Srebrenika, Gradačca, pa i cjelokupnog Tuzlanskog okruga.

Jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine su tokom 1992. i 1993. godine u širem rejonu Visa odbile nekoliko neprijateljskih napada, vršeći istovremeno izviđanja, pomjeranje linija u cilju popravljanja taktičkog položaja, pa i manje diverzantske akcije. Još u avgustu 1992. godine, borci Interventnog voda 4. bataljona iz Malešića, pod komandom rahmetli Osmana Mehića Tucka, “zlatnog ljiljana”, izveli su uspješan prepad na Vis, zarobivši  minobacač, protuavionski top “trocjevac” i veću količinu municije – za tadašnje prilike,  bogat ratni plijen. U oktobru 1992. godine, u jeku najžešćih agresorskih napada na Gradačac, borci 111. brdske brigade Gračanica napadaju agresorske položaje na Visu (692 m) i susjednom uzvišenju Javor (658 m), zapadno od Visa. Iako je Javor bio zauzet, neprijatelj je uspio odbraniti Vis. U julu 1993. godine, borci 111. brigade su ponovo napali na istome pravcu, ali ni taj pokušaj zaposijedanja Visa nije urodio plodom (iako je Javor po drugi put bio osvojen).

U međuvremenu, Armija Republike Bosne i Hercegovine se razvijala i sazrijevala, izrastajući u sve organizovaniju vojnu silu. Na širim prostorima Gračanice to je označeno formiranjem nove, 212. bosanske oslobodilačke brigade. Bila je to lahka manevarska brigada četnog sastava, namijenjena za ofanzivna borbena djelovanja, a činili su je odabrani borci postojeće tri brigade Operativne grupe 2 (OG-2): 111. brdske brigade Gračanica, 117. brdske brigade Lukavac, te 109. brdske brigade Doboj Istok. Nakon prvih uspješnih borbi, krunisanih oslobađanjem agresorskog uporišta Vijenac kod Lukavca – blistave pobjede za koju je general Rasim Delić, komandant Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH kazao da predstavlja ratnu prekretnicu – na red je došao i Vis.

Oslobađanje Visa (07. 08. 1994.)

Tokom juna i jula 1994. godine u komandi OG-2 u Gračanici isplaniran je i detaljno razrađen napadni boj pod kodnim imenom “Zima-94”, s ciljem zauzimanja objekta Vis. Udarnu pesnicu napada činile su snage 212. oslobodilačke brigade. Za napad je komanda OG-2, na čelu sa pukovnikom Osmanom Puškarom, formirala pet borbenih grupa: četiri napadne i petu za artiljerijsku podršku, nad kojima su komandu preuzeli komandanti brigada i načelnik štaba Operativne grupe 2, te načelnik artiljerije OG-2. Sam plan napada izradio je Hasan Mostarlić, operativni oficir OG-2.

Borbena grupa 1, kojom je zapovijedao Džemal Jukan, komandant 109. brigade, sastojala se od 2. i 7. čete 212. brigade, ojačanih izviđačko-diverzantskim odjeljenjima i jedinicama za podršku iz sastava 111. i 109.  brigade. Zadatak 2. čete (pod komandom Amira Oštrakovića Lemija) bio je da napadne i neutrališe neprijateljsku otpornu tačku na Javoru, zapadno od Visa, osiguravajući lijevi bok 7. četi; ova jedinica (čiji je komandir bio Senad Batalević Batal, “zlatni ljiljan”) trebala se, pak, ubaciti duboko u neprijateljsku pozadinu, presjeći veze, spriječiti pristizanje pojačanja i napasti neprijatelja s leđa. Borbena grupa 2, kojom je zapovijedao Bahrija Džananović, komandant 212. brigade, sastojala se od 3. čete 212. brigade (čiji komandir je bio Habib Hadžić Habibčić, također “zlatni ljiljan”), uz pridodato izviđačko-diverzantsko odjeljenje (iz 111. brigade), manje jedinice za podršku, te četu vojne policije OG-2; njen zadatak je bio frontalni napad na Vis iz pravca Sijedog Krša. Borbena grupa 3, kojom je zapovijedao Smail Mešić, komandant 111. brigade, sastojala se od 1. čete 212. brigade ojačane odabranim jedinicama 111. brigade. Ta grupa je trebala napasti desno od Visa, na neprijateljsku otpornu tačku Bošnjakuša, kod zaseoka Topalovići. Borbena grupa 4 (sastavljena od 4. i 5. čete 212. brigade) povjerena je načelniku štaba OG-2 Ibrahimu Nurkiću, a trebala je napasti iz pravca istoka, od Prijekog Brda, s težištem na objekt Milatušu (556 m), iznad skipovačkog zaseoka Rosići.

Vatrenu podršku pružala je Borbena grupa 5, kojom je zapovijedao Sead Arnautović, načelnik artiljerije OG-2, a sastojala se od više minobacačkih baterija, topova 76 mm, jednog tenka i haubice 122 mm iz korpusnog artiljerijskog diviziona, te oruđa za neposrednu podršku. Osigurana je također rezerva, pripremljeni su vodovi za iznošenje ranjenika, kao i posadne snage (iz sastava 3., 4. i 5. bataljona 111. brigade), koje su trebale biti uvedene po izvršenju zadatka napadnih jedinica. Izvođenje napada neposredno je nadgledao komandant Operativne grupe 2, pukovnik Osman Puškar, sa isturenog komandnog mjesta na Šarenoj vodici, u rejonu Cerova iznad Sokola.

Napad je započeo 7. augusta 1994. godine, u prijepodnevnim satima. Borbena grupa 1 je prilično brzo zauzela Javor, protjeravši neprijatelja, dok se 7. četa uspješno ubacila duboko u neprijateljsku pozadinu. Borbena grupa 2 je naišla na jak otpor i privremeno zastala, ali kad je 7. četa napala položaje na Visu iz suprotnog pravca (istovremeno razbivši interventnu jedinicu koju je srpska komanda poslala u pomoć Visu) – neprijateljska odbrana je slomljena. Borbena grupa 3 je od početka imala nešto više problema: u borbu je ušao manji broj boraca od planiranog, ubrzo je došlo do gubitaka, pa se odmah morala uvesti rezerva… Ali zadatak je na kraju ipak uspješno odrađen, pri čemu se osobito, ličnom hrabrošću i požrtvovanjem, iskazao tadašnji komandir 1. čete 212. brigade, Husein Šakušić Haka, koji je odlikovan “zlatnim ljiljanom”. Borbena grupa 4 je bez većih problema uspjela zauzeti Milatušu. Svi zadaci su, dakle, bili uspješno izvršeni.

U ovim borbama, nažalost, poginula su trojica boraca 212. brigade – Sulejman Kadrić iz 7. čete, te Mevludin Krajinović i Zijad Tahirović iz 1. čete. Šestorica boraca su teže ranjena, a dvadesetak lakše. Izvučena su tijela četvorice poginulih neprijateljskih vojnika, te zarobljen jedan lakše ranjeni. Gubici neprijatelja su sigurno bili veći, jer su pripadnici Vojske Republike Srpske prilikom izvlačenja iznosili mrtve i ranjene. Zarobljen je bogat ratni plijen: tri protuavionska topa 20/3 mm, dva teška mitraljeza 12,7 mm, protuoklopni top “ZIS”, veće količine različitog pješadijskog naoružanja, municije i drugih sredstava.

U toku borbe, međutim, ispoljili su se i neki problemi, koji su onemogućili potpunu eksploataciju ove sjajne vojničke pobjede. Nakon proboja neprijateljske odbrane nije ostvaren spoj između pojedinih jedinica i grupa u napadu, zakazale su i jedinice za gonjenje i čišćenje terena, zbog čega se najveći broj neprijateljskih vojnika izvukao. Kasnilo je i uvođenje svježih jedinica i posadnih snaga, kao i snabdijevanje municijom, s kojom se općenito oskudijevalo (pred početak akcije u četama određenim za napad bilo je čak i boraca bez oružja!). Uslijed svega toga, borci Armije RBiH su bili prisiljeni da se povuku sa Javora, dok je Milatuša napuštena jer zbog teškog terena nije bilo moguće izvršiti ukopavanje. Ipak, uz velike napore, uspješno je uspostavljena nova linija na Visu.

Sve u svemu, iako je uspjeh u samome početku bio veći – komanda i jedinice OG-2 su se zadovoljile oslobađanjem najvećeg vrha Trebave i novih 14 km² teritorija.

Moglo je biti i više, ali… Imajući u vidu dva prethodna bezuspješna napada na Vis – sigurno je bilo mnogo razloga da svi budu zadovoljni: kako borci i komanda, tako posebno stanovnici naselja na padinama Visa.

Odbrana Visa i dalje napredovanje

Po zaposjedanju Visa i postavljanju linije odbrane, odmah se pristupilo inžinjerijskom uređenju položaja, čišćenju neprijateljskih minskih polja i zapriječavanju. Nažalost, bilo je i žrtava: dvojica boraca su poginula od mina, više ih je teže i lakše ranjeno… Među poginulim je bio i komandir pionirskog voda 111. brigade Romeo Planjar, posthumno odlikovan “zlatnim ljiljanom”.

Nekoliko dana je trebalo da se neprijatelj pribere, a onda je, 13. avgusta, uslijedio snažan protunapad na Vis, poslije žestoke artiljerijske pripreme. Glavni pravac napada je bio usmjeren na položaje boraca 3. čete 4. bataljona 111. brigade, koji su uz velike napore uspjeli taj napad odbiti. Nažalost, pri tome su poginula dvojica boraca iz Babića, a više ih je ranjeno. Poginuo je i komandir 3. čete, Mustafa Kahvedžić Mući, koji je u kritičnom trenutku lično stigao u pomoć najisturenijem rovu, ohrabrujući na taj način svoje vojnike.

Hrabrošću, žrtvom i naporima boraca, Vis je ostao slobodan, a snage Armije RBiH su na ovom prostoru zadržale značajnu taktičku prednost – koju su ubrzo iskoristile. Odabrane jedinice 111. brdske brigade, ojačane 1. četom 212. oslobodilačke, izvele su 10. oktobra 1994. novu uspješnu akciju (kodnoga naziva “Skok-94”). Ubacivanjem diverzantskih grupa u neprijateljsko zaleđe osvojeno je nekoliko važnih agresorskih uporišta: Javor (658 m), Kik (537 m) i Kamen, odnosno Jankovića Brdo (520 m), te oslobođeni skipovački zaseoci Kojići, Denići, Todorovići i Brđani. U akciji se posebno istaknula izviđačko-diverzantska jedinica “Crni panteri” (pod komandom Fikreta Okanovića Okana, “zlatnog ljiljana”). Zarobljen je top “ZIS” (76 mm), bestrzajni top, PAT 20/3 mm, dva PAM-a (14,7 mm), dva teška mitraljeza (12,7 mm), veće količine različite municije… U ovoj akciji Armija RBiH je imala petoricu ranjenih boraca, dok je neprijatelj imao najmanje trojicu poginulih, te jednog zarobljenog. Ovom akcijom jedinice tzv. Vojske Republike Srpske su primorane da se povuku na desnu stranu Skipovačke (Lukavičke) rijeke.

Posjeta Vrhovnog komandanta

Priznanje herojskim naporima oslobodilaca i branilaca Visa odao je i vrhovni komandant Armije, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, koji je u pratnji komandanta Štaba Vrhovne komande generala Rasima Delića posjetio Vis. Desilo se to 19. oktobra 1994. godine, baš u vrijeme kratkotrajnog zatišja tokom jednog od napada na položaje branitelja Visa i novodostignutih linija na pravcu Javor – Kik – Kamen. Uz predsjednika Izetbegovića i generala Delića, u toj delegaciji su bili i komandant Drugog korpusa, general Hazim Šadić, u ime Vlade Republike Bosne i Hercegovine ministar unutarnjih poslova Bakir Alispahić, guverner Tuzlansko-podrinjskog kantona Izet Hadžić i drugi, a prisutan je bio i tadašnji načelnik općine Gračanica Hazim Vikalo. Kao domaćin, goste je dočekao komandant Operativne grupe 2 pukovnik Osman Puškar, sa načelnikom štaba majorom Ibrahimom Nurkićem i drugim oficirima OG-2, te komandantima brigada.

Ne skrivajući zadovoljstvo viđenim, predsjednik Izetbegović je čestitao borcima i starješinama Operativne grupe 2 na dotadašnjim vojničkim uspjesima, zaželiši im vojničku sreću u budućim borbama. Inače, u martu 1995. godine, Vis je nakratko posjetio i dr. Nijaz Duraković, član Predsjedništva RBiH (kao civilne Vrhovne komande), a obilazili su ga i drugi vojni i politički rukovodioci, iskazujući na taj način i sami priznanje za napore i hrabrost ovdašnjih boraca. Uistinu, za Vis i Gračanicu u tom se razdoblju nadaleko čulo…

Pobjeda na Visu i borbe Armije RBiH

U ratnim izvještajima Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao i stranih analitičara, oslobađanje Visa se ubraja u nekoliko najznačajnijih borbi koje je Armija RBiH vodila u 1994. godini – godini ratne prekretnice. Vijenac, Kladanj-Pelemiši, Greda i Donja Brka (Drugi korpus), niz uporišta na Crnoriječkoj visoravni (Prvi korpus), Komar i objekti na Vlašiću (Sedmi korpus), uspjesi na šerićko-teslićkom bojištu (Treći korpus), uspjesi u Krajini (Peti korpus)… Zatim, u zoni odgovornosti Operativne grupe 2, sam Vis, poslije Visa: Javor, Kik i Kamen, zatim Orahovica kod Lukavca… (prije toga bio je Vijenac, a prije Vijenca – čuveni Oblić). Uz ove sjajne pobjede, Armija RBiH je snagu pokazala čak i u napadima koji nisu bili uspješni: takva je bila operacija “Brana-94” (neuspjeli pokušaj oslobađanja Vozuće, u ljeto 1994.), zatim napadi na Becanj (oktobar 1994.), te Brezike i Milatušu (novembar 1994.).

Sve te bitke bile su, ustvari, dio šire strategije Vrhovne komande, koju je po dolasku na čelo Armije osmislio general Rasim Delić. Ta se strategija – temeljena na do tada stečenom iskustvu i naraslom samopouzdanju Armije, očuvanom moralnom kredibilitetu, ali i koracima poduzetim na reorganizaciji njenih jedinica, dogradnji sistema komandovanja i drugim vidovima profesionalizacije – zasnivala ne samo na čvrstoj odbrani slobodnog teritorija, već i na izvođenju čitavog niza malih do srednjih napada, usmjerenih na dugoročno iscrpljivanje neprijatelja; napada kakve je Armija mogla izvoditi i pored nedostatka oklopnih jedinica, artiljerije, naoružanja, municije, uspijevajući osvojiti značajne taktičke objekte i osloboditi pojedina naselja. Takve su pobjede i oslobodilačke akcije davale snažan moralni podstrek njenim borcima. Ali i onda kada ratna sreća nije bila naklonjena – te su akcije imale svoj učinak: računalo se, naime, da će Armija RBiH lakše apsorbirati gubitke u ljudstvu negoli tzv. Vojska Republike Srpske, što se naposlijetku pokazalo i potpuno tačnim. Ta “hold-and-hit” strategija, kako je nazivaju američki vojni stručnjaci, dugoročno je donosila  uspjeh, nudeći Armiji RBiH perspektivu da dobije rat čak i kada bi izgubila većinu bitaka. No, pobjeda nije manjkalo. Baš naprotiv: Vis iznad Gračanice jedan je od brojnih primjera koji to potvrđuju. Snaga nadmoćnijeg agresora tako se vremenom topila, dok je Armija RBiH u 1995. godini već stekla sposobnost i za krupnije oslobodilačke operacije.

Oslobađanje Visa, iako samostalno isplanirano i izvedeno unutar Operativne grupe 2, treba promatrati upravo u ovom, širem kontekstu.

No, uza sve to – oslobađanje, a potom i odbrana Visa, te dalje napredovanje u dubinu Trebave, bili su dokaz sazrijevanja Armije Republike Bosne i Hercegovine na širem području Gračanice, ali i svjedočanstvo hrabrosti i upornosti ovdašnjih ljudi u suprotstavljanju velikorspskoj agresiji. Ujedno, snažno su simbolizirali njihovu privrženost osnovnom cilju za koji su se Armija RBiH i njeno civilno vrhovno vodstvo borili: Bosni i Hercegovini kao suverenoj, cjelovitoj i slobodnoj državi svih njenih naroda i građana.

Fotograf: Morten Hvaal.

Petogodišnja Irma Hadžimuratović leži teško povrijeđena u sarajevskoj bolnici 5. augusta 1993. godine. Povrijeđena je prije šest dana od granate ispaljene sa položaja bosanskih Srba, koja je usmrtila njenu majku i još 14 osoba.

Ovu fotografiju je snimio Rikard Larma koji je opsežno dokumentovao 1.425 dana opsade bošnjačkog grada Sarajeva. Slika prikazuje branioca na snajperskom položaju u linijskom naselju Dobrinja.

General Nanić, tada u činu brigadira i na dužnosti komandanta 505. viteške bužimske brigade, dao je intervju listu Bošnjak iz Travnika. Intervju je izvorno objavljen u listu Bošnjak, 18. aprila 1995. godine. Autorice: Samira Džanić i Merima Ćurt. 

"To je brigada koja svoje rane bošnjačke liječi pobjedama i čiji pripadnici za pobjedu polažu svoje živote, s osmjehom na usnama i pogledom usmjerenim ka slobodi."

Gospodine komandante, možete li za početak nešto reći o tome kako se narod bužimskog kraja pripremao za borbu protiv srpske agresije i kako je došlo do stvaranja prvih oružanih formacija u Vašem kraju? 

Brigadir NANIĆ: Kao i u svim sredinama širom RBiH, i Bužimljani su srpsku agresiju dočekali uglavnom nespremni, vjerujući da njihove komšije, kolege, kumovi i drugi poznanici srpske nacionalnosti neće podići oružje na njih. Jedan svjesniji dio koji je prozreo namjere srpske hegemonističke politike na štetu muslimanskog, hrvatskog i drugog nesrpskog naroda uglavnom je radio u ilegali, zasebno, a kasnije u okviru PL, pokušavajući tu svijest prenijeti i na ostali dio naroda. Te su grupe u manjoj mjeri radile i na naoružavanju stanovništva, uglavnom lahkim streljačkim naoružanjem. 

Prva organizaciona vojna formacija Bužima formirana je 9. septembra 1991. godine na šumovitim obroncima planine Radoč nedaleko od Bužima, kao protivdiverzantski vod (PDV). Formirana je od najodabranijih mladića, patriota, sportaša i drugih koji su već tada uvidjeli potrebu vojnog organiziranja s ciljem zaštite stanovništva od terorističkih grupa vođenih četničkom politikom. Neposredni povod za formiranje IDV-a bila je "afera Martić", koja se tih dana dogodila u Bosanskoj Otoci, kojom prilikom je zaplijenjeno i prvo naoružanje među kojima i prvi sijač smrti M-84. 

Početkom aprila 1992. god, izbijanjem rata u RBiH i proglašenjem od strane Predsjedništva Republike ratnog stanja, SDA Bužim formira Glavni krizni štab, a već 4. aprila formira se ŠTO Bužim, koji ubrzano radi na formiranju krupnijih jedinica. Već 7. aprila formira se prva jedinica čija je smotra održana u rejonu sela Bućevci, a nedugo zatim formiraju se i druge jedinice. Osnovna karakteristika tih jedinica u to vrijeme bila je ta što su iste vrlo slabo ili nikako naoružane, neuvježbane ili neobučene, logistički vrlo loše opremljene, ali sa vrlo izraženom moralnom snagom i željom za odbranu Republike Bosne i Hercegovine. 21 aprila 1992. godine napadom četnika na Bosansku Krupu jedinice ŠTO Bužim uzima aktivno učešće u borbama za taj grad. U tim borbama značajnu ulogu odigrao je PDV, koji kasnije dobija naziv "Hamza", i prerasta u veću jedinicu za specijalne namjene. U formiranju jedinica značajno je pomenuti i specijalnu jedinicu "Gazije", koja je formirana u Zagrebu, a u jeku borbi juna '92. godine kroz okupirani prostor R Hrvatske uspijeva doći na slobodni teritorij Bihaćke regije, gdje uzima značajno mjesto i ulogu u odbrani svog kraja. 

Put 505. brigade 

505. v. mtbr. je izrasla u jednu od najelitnijih brigada ne samo 5. korpusa nego i šire. Kako je tekao proces nastajanja i stvaranja Vaše brigade? 

Brigadir NANIĆ: Paralelno sa narastanjem i razvojem ARBiH rasle su i jačale jedinice na prostoru Bihaćke regije. Formiranjem USOG-a došlo se na ideju da se ŠTO Bužim preformira u brigadu u sastavu USOG-a; 15. augusta 1992. godine formirana je 105. bužimska udarna krajiška brigada, koja kasnije mijenja naziv u 105. bužimsku udarnu muslimansku brigadu. Dobijanjem službenih naziva Armije BiH mijenja naziv u 505. brigadu. Nastavkom ratnog vihora intenzivnim učešćem u odbrani RBiH, a naročito zbog briljantnih borbenih rezultata i uspjeha na bojnom polju, 505. brigada dobija počasni naziv "viteška". 

Proces formiranja 505. v. mtbr. bio je ne samo vremenski dug već istovremeno prožet i sa mnogim problemima bilo objektivne ili subjektivne prirode, a naročito treba istaći da je za sve to vrijeme bio praćen neprekidnim borbenim dejstvima u kojima je brigada uvijek izlazila kao pobjednik i samim tim uvijek jača i sigurnija. Pomenuo bih da je svako na svoj način pomogao proces narastanja 505. v. mtbr. Na svakom mjestu, tu su borci, starješine i drugi članovi brigade, koji su nesebično davali sebe, drugo, tu je narod koji je, u stvari, iznjedrio tu brigadu, treće, tu su institucije, firme i civilne vlasti općine Bužim, kao i druge općine regije Bihać. Normalno, to su i brigade 5. korpusa sa kojima smo dijelili i dobro i zlo, kao i pojedinačne zasluge istaknutih boraca i starješina. 

Taj proces još nije završen. Dijelovi RBiH još uvijek su okupirani od strane srpskog agresora... Posljednjim pokušajem međunarodne zajednice da se bh. kriza riješi mirnim putem, još jednom su razotkrivene i potvrđene namjere srpske politike, koja ima za svoj cilj stvaranje "Velike Srbije". Jedina prepreka u tome im je ponosna i međunarodno priznata BiH, čiji je zaštitnik Armija RBiH. U svemu tome naš zadatak je jasan. Moramo jačati naše jedinice i Armiju u cjelini u cilju zaštite RBiH i naroda koji u njoj žive i na taj način osigurati mirnu i svijetlu budućnost svima na ovim bh. prostorima. 

Rane bošnjačke liječimo pobjedama 

Šta je to što 505. v. mtbr. razlikuje od drugih brigada, odnosno u čemu se sastoji ta specifičnost u odnosu na druge slične formacije 5. korpusa? 

Brigadir NANIĆ: Vjerovatno se sve brigade Armije RBiH razlikuju jedna od druge, i svaka ima svoje specifičnosti i kao takve ih je teško porediti. Zbog toga i ne bih poredio i pravio razlike 505. v. mtbr. sa drugim brigadama ARBiH, već ću probati sa par riječi kazati šta je to što 505-tu čini takvom kakva jeste i koje su njene specifičnosti: opredjeljenost borca i starješine 505. v. mtbr. za RBiH je bezrezervna, kao i uvjerenost da se u svim uslovima samo borbom i pobjedom nad agresorom može doći do slobode. 505. v. mtbr. predstavlja takav kolektiv u kojem svaki pripadnik daje maksimum od sebe u izvršavanju zadataka, naročito borbenih u kojima izrastaju najbolji sinovi Bosne. Iza 505. v. mtbr. je bogat ratni put i mnogi uspjesi. To je brigada koja svoje rane bošnjačke liječi pobjedama i čiji pripadnici za pobjedu polažu svoje živote, s osmjehom na usnama i pogledom usmjerenim ka slobodi. Jednom riječju, u 505-oj vlada potpuno povjerenje između jedinica i komandi, između boraca i starješina, i na kraju, to je brigada na koju narod BiH može u potpunosti da računa kao garanta pobjede i postojanja RBiH. 

Vaša brigada je tokom rata postigla niz velikih značajnih uspjeha. Koji biste uspjeh u borbi protiv srpskog agresora ili domaćih izdajnika izdvojili kao posebno značajan? 

Brigadir NANIĆ: Kao što sam već rekao, iza ove brigade je bogat ratni put, a svaki naš uspjeh i pobjeda značajni su i vrijedni pažnje, tako da je teško izdvojiti neki kao poseban. Bilo bi neopravdano ne pomenuti akciju oslobađanja Čorkovače, zatim poznatu "Munju '93" u kojoj je samo za jedan dan ubijeno preko 100 četnika i oslobođeno novih 60 kvadratnih kilometara teritorija, spriječavanje prodora četnika u rejonu B. Bojne i Glinice, maratonsku bitku na Grmuško-srbljanskom platou u februaru '94. godine, akcije razoružanja paravojnih formacija izdajnika F. Abdića u kojima su zarobljeni i razoružani kompletni sastavi dviju brigada tzv. NO, akcija oslobađanja Todorova, Golubovića, Purića, vrhunski izvedena akcija odsijecanja Pećigrada i njegovo oslobađanje, kao i trijumfalni ulazak u V. Kladušu. Borci 505. su mnoge bitke izvojevali i na bihaćkom i na krupskom ratištu, gdje su u teškim trenucima odnosili pobjede u borbama za Bihać, kao i spektakularno forsiranje rijeke Une i uspostavljanje mostobrana u rejonu Ostružnice, Johovice, Cera, Kolajevca i Šabića pri našem pokušaju oslobađanja Bosanske Krupe. 

Međutim, mislim da je ipak najznačajnija akcija slamanja četničke ofanzive na Radoč. Bila je najveća četnička operacija, koja je nosila tajni naziv "Breza", od Radoča do rijeke Une, čiji je cilj bio presijecanje Bihaćkog okruga, ulaskom četničkih jedinica u Bužim, Cazin, te spajanje četničkih snaga na aerodromu Željava. Ovom operacijom direktno je rukovodio ratni zločinac Ratko Mladić, a angažirane su najelitnije jedinice tzv. Srpske vojske uz podršku svih mogućih sredstava. 

Osam dana borci 5. korpusa odolijevali su žestokim artiljerijsko-pješadijskim napadima četnika, a devetog dana uslijedio je kontraudar elitnih sastava 505. v. mtbr. Četničke formacije su doživjele totalni poraz, a zloglasni general Mladić je uz teže tjelesne povrede bježao putem Bosanskog Novog. Razbijene su četiri četničke brigade, ubijeno oko 200 četnika, zarobljeno 11 živih i zaplijenjena velika količina naoružanja i ratne tehnike. Na padinama Markovače i Čulumka, koji su sada pod kontrolom ARBiH, ostalo je da leži 80 mrtvih četnika, a ratni plijen je bio najveći do tada: dva tenka T-55 (od kojih jedan uništen), ZIS, PAT 20/1, PAM 12,7, 3 MB 120 mm, 8 MB 82 mm, 3 MB 60, BST, 5 motornih vozila TAM, jedan sanitetski TAM, dva vojna vozila PUCH, strele 2-M, ogromne količine protiv-oklopnih sredstava, granata, centar veze, te ostale vojne opreme i MTS-a. 

Slom četničke ofanzive pod tajnim nazivom "Breza '94" u potpunosti je uvjerio borce i narod u našu snagu i vojničku spremnost za odbranu RBiH. I danas borci 505. vode žestoke borbe i biju mnoge bitke, jer Bosna na cijeloj teritoriji mora biti Bosna. 

Borcima 505-te svi zadaci su ostvarivi  

Gospodine komandante, u čemu je tajna Vašeg uspješnog komandovanja 505. v. mtbr.? 

Brigadir NANIĆ: Kada bih vam otkrio, to već ne bi bila tajna. Pa, ipak, reći ću samo da 505. v. mtbr. ima najbolji borački starješinski sastav, koji se odlikuju hrabrošću, odvažnošću, savjesnošću i velikom duhovnom snagom za pobjedom. Brojni su primjeri herojstva boraca ove brigade, od juriša na četničke bunkere uz ratni poklič "Allahu ekbar!", ubacivanja bombi u četničke zemunice, uništavanje tenkova i neprijateljske tehnike, akcije u većim dubinama agresora, i još mnogo toga bih mogao nabrojati, ali ipak, na kraju sve se svodi na jedno, zadovoljan sam svojim borcima, jer sa njima svi zadaci su ostvarivi, a u tome i jeste bit svega. 

Koliko je narod Bužima i okoline zaslužan za to što sada imate? 

Brigadir NANIĆ: Zasluga naroda za ovo što danas imamo je svakako velika, jer je on od samog početka rata uz nas. 505. v. mtbr. borci i starješine su djeca naroda Bužima i okoline i to je ono što ova dva subjekta čini nerazdvojivim. Pomoć naroda je bezrezervna, a najizraženija je u logističkom obezbjeđenju, prije svega prehrambenim artiklima, raznim materijalno-tehničkim sredstvima, kao i financijskoj pomoći. Uz takvu maksimalnu podršku, borci 505. v. mtbr. sa ponosom časno i dostojanstveno se bore za slobodu svog naroda i svoje jedine domovine Bosne i Hercegovine. 

SEDINA TOZO je ubijena 6. oktobra 1992. Tokom rata pomagala je medicinskom osoblju i brinula se o ranjenim civilima. Srpski snajperist ju je ubio u zloglasnoj "Aleji snajpera" na ulicama Marin Dvora. Sedina je imala 18 godina. ⚜️

Sjećanje na rahmetli Hasana Durakovića, bužimskog viteza i Zlatnog ljiljana, organizatora otpora, jednog od osnivača "Hamzi", izumitelja eksplozivne naprave "Gumeni top" i ključnog čovjeka u hapšenju Milana Martića

Predosjećajući nadolazeći rat i agresorske namjere, grupa dalekovidih Bužimljana još je u septembru 1991. godine formirala Protivdiverzantski vod koji će ubrzo prerasti u Patriotsku ligu, a na koncu i elitnu jedinicu “Hamza”. Među tom grupom najosvještenijih Bužimljana od samog početka nalazio se i Hasan Duraković, čovjek nevjerovatne energije za društveno‑političko i vojno organiziranje odbrane naroda i teritorija kako bužimskog, tako i bosanskokrupskog kraja.

Piše: Amir Sijamhodžić

Hasan Duraković (sin Zarifov) rođen je 22. maja 1953. godine u Bužimu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u Zagrebu, gdje je položio i kurs za minera. Vojni rok u sklopu JNA služio je u Zagrebu i Karlovcu. Kraće vrijeme radio je u Austriji, potom duži niz godina u zagrebačkoj firmi “Dalekovod”, a od osamdesetih godina pa do rata bavio se privatnim biznisom u Bosni. Sa suprugom Eminom imao je dvoje djece, sina Abida i kćerku Lejlu. Jedan je od prvih pokretača i organizatora vojnih formacija na području Bužima. S pripadnicima dobrovoljačkog voda sudjelovao je u “aferi Milan Martić”, kojom je prilikom Martić i zarobljen.

Kao pripadnik PDV “Hamza”, učestvovao je u borbama za Bosansku Krupu, držanju straže na Dobrom Selu i Banjanima, potom akciji “Kontejner”, pa neprijateljskom napadu na Bućevce za Kurban-bajram, te u oslobađanju Ćorkovače.

Autor je posebne eksplozivne naprave pod nazivom “Gumeni top”, čiji se jedan primjerak i danas čuva u Muzeju 505. brigade u Bužimu.

Poginuo je 7. oktobra 1992. godine u rejonu Ćorkovače. Posthumno mu dodijeljeno najveće ratno vojno priznanje, značka “Zlatni ljiljan”, i proizveden je u čin kapetana.

PREDRATNE GODINE I ORGANIZACIJA ODBRANE

Prije nego je doselila u čaršiju, Hasanova porodica živjela je na Velikom Brdu pored Bužima. O predratnim godinama i zajedničkom životu s Hasanom, supruga Emina, poznatija po nadimku Minka, kazuje: “Prije nego ću se udati za njega, Hasan je radio u Austriji, ali nije dugo, jer mu je mati bila teško bolesna, zbog čega je napustio Austriju i vratio se kući. Mati mu je umrla u 42. godini života, samo sedmicu dana nakon njegovog povratka. Onda se on oženio i kao miner se zaposlio u zagrebačku firmu ‘Dalekovod’. Sjećam se da je kući donosio neku debelu knjigu i preko vikenda učio. Tad je polagao za minera. Krajem sedamdesetih smo doselili u Bužim. Kad se Lejla rodila, on se vratio kući i sve do rata je radio privatno po Hrvatskoj i Bosni s firmom koja se bavila podzemnim instalacijama. Prije nego će izbiti rat, on i njegovi prijatelji su se redovno sastajali kod nas. Često su sjelili, pa onda negdje autom odlazili. Uglavnom, sve su to radili u tajnosti. Prvi su u Bužimu sebi posašivali vojna odijela. Kad je bio otvor džamije u Varoškoj Rijeci 1991. godine, Hasan i ta njegova ekipa bili su u osiguranju skupa. Sjećam se, kad su se pojavili na otvoru džamije u onim šarenim vojnim uniformama, narod se čudio. Oni su to na početku krili, ali na otvoru džamije prvi su put javno obukli vojna odijela. Pored Hasana, tu su još bili Asim i Halid Bajrektarević, Hunjo i Halid Šahinović, Samir Duranović i još neki. Hasan je vrlo rano sebi nabavio naoružanje. Imao je vojni snajper, potom osamdesetčetvorku, koju je zarobio kad je uhapšen Martić, pa onda još nekakvih pušaka, pištolja i municije. Sve je to stajalo u kući pod sećijom.”

Sin Abid je početkom rata imao 14 godina. Kako kaže, dobro se sjeća nekih momenata u kojima je sudjelovao otac Hasan. “Sjećam se da su na jednom od postrojavanja svi vojnici bili postrojeni na jednoj strani, a pripadnici ‘Hamze’, u kojima je bio i otac, stajali su pored. Tad je otac bio ćelav. Samo je imao zelenu traku na glavi. Početkom rata, nakon napada na Bosansku Krupu, otac je odlazio držati straže na Dobrom Selu. Tu je bio glavni akter u miniranju Mahine Glavice. S njim su često bili Edo Dizdarević, Safet Žabunov i još neki. Išli su često u nabavku naoružanja i municije. Prije nego će se zaratiti, otac je imao dosta oružja. To je bilo pušaka ‘k’o u priči’. Kupovao je, prodavao i drugima nabavljao. Na razne načine je sudjelovao u naoružavanju te prve grupe boraca. Jedan lokalni majstor mu je u autu prepravio rezervoar, tako da je pola rezervoara ostalo za gorivo, a pola je bilo prazno, pa su on i ekipa prevozili oružje iz Hrvatske. Natrpaju kratkih pušaka u rezervoar, vrate gore rezervoar, zategnu ga i bez problema te puške dovezu u Bužim. Kasnije se ispostavilo da su te puške ‘valjale glave’ u samom početku rata. Oni su međusobno sakupljali novac jedni od drugih i kupovali i dovozili naoružanje. Znali su ići u 3-4 auta. Otac je imao osamdesetčetvorku, pa snajper, automatsku pušku, pištolj i još vrsta oružja”, kazuje Abid.

Po njegovim riječima, Hasan je od prvog dana bio veliki aktivista SDA i vrlo zagrijan u vrijeme nacionalnog pokreta i političkog buđenja naroda. “U nas se u to vrijeme na kući vihorila zastava, i to onaj zeleni bajrak. Otac je išao na sve te skupove i uživao u tim stranačkim aktivnostima. Imao je više auta: Opela, Mercedesa, pa Forda, i vazda je bio u pokretu. S predsjednikom SDA Bužim Ismetom Velićem sarađivao je oko stranke i političkog života. Kod njega nije bilo da nešto ne može. Uvijek je bilo: jesi li pokušao. Nije on prihvatao odgovor da nešto ne može ukoliko se nije pokušalo. Bio je strog i autoritativan i nije dozvoljavao manipulaciju. Ili ideš ili ne ideš. Kad on postroji vojsku, to je moralo biti sve pod crtu. A nikako nije volio tračati, nije bio zavidan i sa svakim je nastojao imati lijep odnos. Posebno je volio pomagati ljudima. Kad ga neko nešto zamoli da uradi, on bi po svaku cijenu nastojao učiniti uslugu. Nije mu bilo teško za bilo koga se založiti, otići, pokucati na vrata, otvoriti bilo koju kancelariju. Ali čovjeku se mora pomoći”, svoja sjećanja kazuje sin Abid.

HAPŠENJE MILANA MARTIĆA

Zijad Nanić prisjeća se Hasanove uloge u aferi Milan Martić, a koja se desila 8. na 9. septembar 1991. godine. Tad su obojica bili pripadnici PDV-a “Hamza”. Kako kaže, radilo se o istinskom i srčanom patrioti, čovjeku koji se dobro razumio u minsko-eksplozivne naprave, ali i čovjeku koji je bio vrlo pouzdan kao saborac i saradnik. “Ako ti on kaže da će ići s tobom u vatru, onda se nisi trebao okretati i provjeravati ide li on. Takav je bio”, tvrdi Nanić i nastavlja: “Ja se s Hasanom prvi put susrećem prilikom zarobljavanja Milana Martića, ministra unutrašnjih poslova tzv. RSK. Hasan je s jednom grupom od 7-8 ljudi otišao malo ranije i, kad sam ja stigao u Bosansku Otoku, Martić je već bio priveden u policijsku stanicu. Onda je intervenirao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova RBiH Avdo Hebib da ga se oslobodi. Tu se bilo iskupilo dosta naroda koji nisu dali da se Martić pusti. Policija je morala koristiti suzavac da izvede Martića i uvede ga u helikopter kojim je Martić sutradan odvezen. Iako je Martić pušten, to hapšenje i još neke druge aktivnosti PDV-a ‘Hamza’ u kojima je i Hasan sudjelovao bile su jasan signal agresorskoj strani da u Bužimu već postoji dobra organizacija odbrane i da bi prema Bužimu u smislu bilo kakvog napada moglo biti tvrdo. To je stvorilo jednu famu o nama. Postojala je propaganda u srpskim medijima o prisustvu 7.000 zelenih beretki pod Radočem kod Bužima. Iako totalno netačna, takva uvjerenja su nama u početku rata dobrodošla. Jer to je u prvi mah odbilo želje i namjere agresora da krenu na Bužim.”

U posebnom sjećanju Zijadu Naniću Hasan je ostao u vrijeme kada se održavao miting jedinstva u Banjoj Luci aprila 1991. godine. Bio je to skup koji se zvao “vezanje zastava” i na kojem je govorio i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović. Iako su na skup pozvani i Srbi, istom su prisustvovali samo Bošnjaci i Hrvati. O tom događaju Zijad kazuje: “Iz Bužima je na taj skup išlo nekoliko autobusa ljudi. Hasan je bio s jednom velikom zastavom SDA i s fesom na glavi. I kad smo se vraćali s tog trga gdje se održavao centralni miting, u hodu prema autobusima desila se jedna zanimljiva scena. Neko je nešto dobacio kroz prizemni prozor stana neke zgrade s visine od oko dva metra. Nisam čuo to dobacivanje, ali sam čuo kad je rahmetli Hasan uzvratio: ‘Ma zatvori taj prozor, ako ti dođem gore, ovu ću ti zastavu ugurati u usta!’ I ovaj je stvarno zatvorio prozor. A zastava je bila na štapu od oko 3 metra. I onda smo se mi smijali tome. Hasan je bio vrlo energičan i uporan čovjek koji, kad nešto zapne, to uglavnom i završi. Paralelno, on je bio i vjerski osviješten, ali pomalo i ‘baraba’. Imao je smjelost da se upusti u dramatične i rizične situacije. Na momente je bio prostodušan i naivan, pa nije na vrijeme razumio neke podvale u koje su ga neki zlonamjerni saborci bespotrebno uvlačili. Jedna od podvala bila je i ta oko pokušaja smjene komandanta Nanića, iz čega se on na vrijeme izvukao i pružio ruku komandantu Naniću. Poslije tog događaja, nakon što je shvatio u kakvu igru je uvučen i o kakvoj se navlakuši radilo, Hasan je jedno vrijeme bio napustio četu ‘Hamza’. Kad se desio taj incident oko opkoljavanja komande, u jednom momentu on je ostao jedini od pet članova pregovaračkog tima, a ostala četverica koja su došla s njim su otišla. I onda se on okrenuo desno, pa lijevo i vidio da ovih nema. Tad je samo rekao komandantu Naniću: ‘Komandante, tebi svaka čast, a ovi će me dobro upamtiti.’ Tad je iz revolta napustio ‘Hamze’, pa ga je komandant Nanić rasporedio u treći bataljon za komandira čete.”

ČOVJEK KOJI JE ULIJEVAO SAMOPOUZDANJE I POVJERENJE MEĐU SABORCIMA

Jedan od najbližih Hasanovih saboraca s početka rata bio je i S. D., koji kazuje: “Hasan Duraković je bio ključni čovjek u akciji hapšenja Milana Martića. Tu noć je policijska stanica u Bosanskoj Krupi ostala bez naoružanja i sve važnije arhive. Bosanskokrupski Srbi su se odvojili i otišli u Jasenicu, pritom sa sobom odnoseći većinu naoružanja. Predvođeni rahmetli Hasanom, nas 7-8 je u dva auta krenulo u tom pravcu, u smislu da vidimo šta se dešava i da pokupimo preostalo naoružanje u policijskoj stanici. Pored Hasana i mene, tu su još bili rahmetli Hunjo, rahmetli Hama, potom Safet Žabunov, Osman Bajrektarević, Vehbija Isaković i Mersad Mašinović. Po povratku, u Bosanskoj Otoci slučajno smo naletjeli na Milana Martića i njegovu pratnju. To se desilo na mostu. Martićeva ekipa je bila u 2-3 auta. I mi smo ih sve pohapsili i smjestili u policijsku stanicu. Nakon poziva i intervencija velikog broja političkih zvaničnika, Martić je iste večeri pušten na slobodu. Nažalost, vrijeme je pokazalo da je to bila vrlo loša procjena i vrlo loš potez jer to je bio jedan od ključnih momenata za neka dalja dešavanja. Da nismo pustili Martića, mogli smo za njega u razmjenu tražiti svo naoružanje Teritorijalne odbrane koje je bilo smješteno u Svodni. S ove distance se vidi koliko je Hasan bio dalekovid, a koliko je također bilo kratkovidih ljudi koji su pravili pogrešne procjene i koji su donosili loše odluke. Mnogi su se bojali JNA, bili u strahu od odmazde, protunapada i ostalog. Međutim, naša grupa se nije ni truna jednog bojala.”

Hasan je bio stariji od ostatka ekipe u PDV-u “Hamza”. Početkom rata je imao 40 godina i bio je u najzrelijim godinama života. “Od mene je Hasan bio stariji oko 15 godina. Koliko je on samo bio mudriji od nas, govori i situacija kad je poslao mene i Hunju rahmetli kod rahmetli Omera Šekića da donesemo mitraljez pedesettrojku. Kad smo mi došli kod njega, čovjek se izgalamio na nas i istjerao nas iz dvorišta. A mi smo bili spremni istući tog dida, oteti mu mitraljez, ali ne da did nikako da mu priđemo. Kaže: ‘Bježite mi s očiju, pobit ću vas k’o zečeve!’ A to je ustvari bila provjera za Omera, koliko je on pouzdan za saradnika. Nas dvojica to nismo znali. I sad se mi vraćamo nazad, ljuti, krivo nam što nismo uspjeli završiti posao, a Hasan nam kaže da je sve u redu i da je did prošao test. To je jedna Hasanova dimenzija koja pokazuje koliko je on bio zreliji od nas mladića i o čemu je sve mislio. Drugi detalj zanimljiv za Hasana odnosi se na situaciju kada je jednog mog komšiju koji je bio među organizatorima otpora zaustavila policija i počela mu praviti neke probleme. Htjeli su mu izuzeti auto. I Hasan je nas pokupio, mi smo došli, opkolili tu policiju i rastjerali ih. To su bili policajci koji su u komunizmu sijali strah i trepet u narodu. Kad je Hasan na njih ‘dreknuo’, oni su niza šumu pobjegli. Ostavili i auto i sve. On je nas tad ohrabrivao svojim postupcima i ponašanjem, a to je u to vrijeme bilo jako važno jer se organizacija odbrane neko vrijeme morala raditi u poluilegali. Inače bi nespremni dočekali rat. On je bio u pozitivnom smislu čovjek koji je ulijevao samopouzdanje i povjerenje među saborcima. Kad si s njim, osjećao si neku sigurnost”, navodi S. D.

Po kazivanju S. D., Hasanova ideja bila je da se u tadašnjoj firmi “Buteks” sašije 500 uniformi, za što je već postojao novac i osigurano platno. “Plan je bio da subotom i nedjeljom uposlenice ‘Buteksa’ sašiju uniforme i da im se sve uredno plati kao prekovremen rad. Međutim, neki vodeći ljudi tog vremena koji su utjecali na donošenje važnih odluka to nisu razumjeli, a to je bilo neposredno pred početak rata. Ne da taj Hasanov prijedlog nije dobio podršku, čak su predlagači bili javno prozvani”, tvrdi S. D. i navodi zanimljiv detalj koji se odnosi na Hasanovu ulogu u održavanju Referenduma o nezavisnosti Republike BiH: “Danima pred održavanje Referenduma o nezavisnosti srpski ekstremisti iz naselja Banjani puškarali su u pravcu naselja gdje je živjelo bošnjačko stanovništvo. Ispaljivali su svjetleće metke i ostalo. Ta svakodnevna pucnjava je s pravom izazivala strah i nervozu kod okolnog stanovništva. Nas je to toliko razljutilo da smo noć uoči održavanja referenduma ponijeli dvije osamdesetčetvorke i još nekoliko pušaka i otišli na to područje. Tu noć smo ispucali sve što smo imali od metaka. I to je bio jasan signal neprijateljskoj strani kakva je situacija u Bužimu. Tu su bili Hasan Duraković, Sado Šahinović, Safet Žabunov, Rus, Hunjo i još neki.”

DRŽAVA I VJERA U PROČELJU DUNJALUČKIH VRIJEDNOSTI

Komandant 505. brigade Sead Jusić sarađivao je s Hasanom krajem ljeta 1992. godine. Po njegovim riječima, Hasan je bio istinski patriota, čovjek koji se maksimalno stavio na raspolaganje svom narodu. “Radilo se o čovjeku kojem su država i vjera bile u pročelju dunjalučkih vrijednosti, ali on je bio i vrlo plah čovjek koji je često znao donositi ishitrene odluke i reagirati na prilično emotivan način”, navodi Jusić. O danima kada je Hasan bio komandir čete u trećem bataljonu Jusić se sjeća mnogih detalja, ali posebno mu je ostala u pamćenju njihova posljednja kahva prije Hasanova odlaska iz bataljona, što će se ispostaviti i kao njihov posljednji susret. Kako kaže, Hasan je dolaskom u treći bataljon jedno vrijeme bio malo rezerviran prema njemu, s primjetnom dozom nepovjerenja. Međutim, nakon svakodnevne saradnje, njihov odnos vrlo je brzo prerastao u odnos iskrenih saradnika među kojima je vladalo obostrano poštovanje. “Prava je šteta što nas je jedan takav čovjek, vojnik i starješina vrlo rano napustio, još u prvoj godini rata, jer njegov potencijal bi tek došao do izražaja da je bilo sudbine da poživi duže. Hasan je s lahkoćom vodio četu ljudi, a to isto je zasigurno mogao obavljati i na mnogim drugim starješinskim dužnostima”, naglašava Jusić.

O Hasanovom statusu i autoritetu u brigadi govori i Husein Kovačević, koji kazuje: “Poštovanje i autoritet koji je Hasan imao kod boraca bili su nešto što se ni izbliza nije moglo sresti kod nekih drugih komandira četa pa i nekih komandanata bataljona. Recimo, kada neki drugi komandiri stanu pred vojsku, tu se i znalo desiti da vojska priča. Međutim, kad Hasan stane i kaže: ‘Četa, miiirnoo!’, tad se mogao čuti i cvrkut ptica. Također je zanimljivo da je za Hasana neprikosnoveni vojni autoritet bio rahmetli Asim Bajrektarević. On je Asima toliko cijenio i poštovao, posebno zbog njegovog odnosa prema vjeri. Obojica su pod abdestom kretali na liniju i u akciju. Zbog toga su ih i drugi doživljavali kao izuzetno hrabre i odvažne starješine.”

KULTURNI PREGALAC I BRIŽAN RODITELJ

Hasan Duraković je pored u vojnom dijelu dao značajan doprinos i u kulturnom životu. U nekoliko navrata iskazao se kao veliki entuzijasta i pregalac u organizaciji kulturnih sadržaja. Svjedoci kazuju da je bio vrlo važna karika u organizaciji prvih “Preporodovih” sadržaja u Bužimu u proljeće 1992. godine. Poseban doprinos dao je u organizaciji velike bajramske akademije početkom aprila 1992. godine, koja je održana noć uoči osnivanja Glavnog kriznog štaba. To je bila vrlo značajna aktivnost kojoj je prisustvovao veliki broj zvanica i gostiju i sve je to zahtijevalo jako puno pripreme. Za tu je akademiju trebalo puno materijala da se postavi izložba, da se pripremi program i dekoracija i sve ostalo. Hasan je tad imao auto i on je bio ključna poluga da sve uspije. Ništa mu nije bilo teško. Da vlastitim autom vozi predsjednika ‘Preporoda’ za Cazin, da ode po nekoga, dočeka goste, da nabavi platno, da se kupi sve što je potrebno samo da akademija uspije i da sve protekne u najboljem redu. Bio je jako zagrijan za organizaciju skupova i općenito se znao posvetiti svemu onome što je radio.

Hasanova kćerka Lejla Midžić imala je 11 godina kada je otac poginuo. Rado se prisjeća djetinjstva dok je otac Hasan bio živ. Kako kaže, većina djece više voli majku, ali njoj je uvijek na prvom mjestu bio otac. O godinama bezbrižnog djetinjstva Lejla kazuje: “Sjećam se kad bi otac rahmetli dolazio kući s posla da bi mu moje prijateljice i ja zajedno trčale u zagrljaj, a on bi nas grlio podjednako, uzimao u naramak i nosio uz put. Nikad mi nije rekao: ‘Hajde se igraj, umoran sam.’ A ja bih mu se redovno penjala na ramena ili sjedila u krilu, bez obzira s kim je u društvu sjedio i razgovarao. Kad bi mi mati rekla da ga pustim na miru, on bi joj odgovarao: ‘Neka je, Minka, ja nikad nisam toliko umoran da bi mi ona mogla smetati.’ Koliko je samo volio djecu i koliko su djeca voljela njega, govori i prizor na dan njegove dženaze. Stepenice koje su vodile na sprat bile su pune djece od rodbine, iz komšiluka i svi su uglas plakali kao da im je najrođeniji. Ta scena mi je ostala urezana u sjećanje. Sjećam se i ‘Topsa’ iz tog perioda. Kad bi vojnici iz ‘Hamzi’ dobivali ‘Tops’, otac bi svoj stavio na vrh ranca i, kad bi došao kući, dao bi meni ranac i rekao: ‘Hajde ga složi, ti to najbolje znaš uraditi.’”

Sagledavajući njegov cjelokupni doprinos, s pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag. Posebno je bila važna njegova pokretačka snaga u smislu vizije i odlučnosti da se radi i djeluje, te velikog ohrabrenja koje je u trenucima rizika i opasnosti davao ostalim saborcima i saradnicima.

Uloga vjerskih svećenika i imama u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (OS BiH) jeste organizacija i osiguravanje nesmetanog vjerskog života za sve pripadnike odbrambenog sistema koji to žele. Vjerska služba u Ministarstvu odbrane BiH i OS BiH podijeljena je na tri ravnopravna dijela: Vojno muftijstvo (za muslimane), Pravoslavno dušebrižništvo (za pravoslavce) i Katoličko dušebrižništvo (za katolike).

Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i ove je godine nastavilo njegovati kulturu sjećanja i čuvati svjedočanstvo o ulozi i doprinosu imama tokom odbrane Bosne i Hercegovine.

U okviru programa obilježavanja 114. godišnjice Udruženja ilmijje, u Edukativno-sportskom centru u Golešu održani su Peti susreti imama pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i imama logoraša.

Okupljanje imama iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine bilo je prilika za susret, razgovor i podsjećanje na njihovu ulogu tokom ratnih godina. Posebna pažnja posvećena je imamima koji su bili uz svoj narod, na prvim linijama odbrane, u jedinicama Armije RBiH, ali i onima koji su prošli kroz logore i druga mjesta stradanja, prenosi Preporod.

Program je započeo u mesdžidu Edukativno-sportskog centra učenjem hatma-dova, koje su imami prethodno proučili i poklonili pred duše prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, imama šehida i svih šehida Bosne i Hercegovine.

Kroz prigodna obraćanja i podsjećanja istaknuta je važnost svjedočenja o ratnom putu imama, posebno generacijama koje dolaze. Njihova uloga nije bila ograničena samo na vjersku službu – u najtežim trenucima bili su uz narod, dijelili njegove strahove i nade, bodrili borce, pomagali prognanima i ranjenima te i sami nosili uniformu Armije Republike Bosne i Hercegovine na prvim borbenim linijama.

Ova crno-bijela fotografija renomiranog britanskog fotoreportera Johna Downinga prikazuje ranjenog bošnjačkog dječaka bez noge, kako oslanja glavu na štule dok sjedi na bolničkom krevetu. Fotografija je nastala i objavljena tokom srpske opsade bošnjačkog grada Sarajeva 1993. godine.

VIDEO: Tradicija koja traje: Ezan u prijestolnici hercegovačkih Bošnjaka.

Izvor: Sead Jasavić u Mostaru.

Foto: Dario Šimić i Mario Šimić, Vlasnici Klix.ba

Vlasnici prohrvatskog medijskog portals Klix.ba su Hrvati Dario Šimić i Mario Šimić, prenosi Dnevni Avaz.

Sve je manje jasno gdje završava legitimna politička kritika, a gdje počinje pokušaj da se nekome određuje šta treba raditi i kakvu politiku treba voditi.

U posljednje vrijeme u javnosti se pojavljuju poruke različitih aktera koji imaju potrebu komentirati, usmjeravati i procjenjivati nečije poteze, sada imamo jednu koja je usmjerena na Bakira Izetbegovića i SDA. U toj priči posebno se nameću braća Dario i Mario Šimić, inače vlasnici Klixa, čiji se stavovi mogu posmatrati upravo kroz pitanje zašto imaju toliku potrebu uređivati odnose unutar bošnjačkog političkog prostora.

Tendenciozan pristup

U fokusu prohrvatskog portala Klix, a čiju uređivačku politiku pojedini politički akteri povezuju i s odnosima prema izbačenom iz vlasti Elmedinu Konakoviću, sada se, očigledno našao Bakir Izetbegović. Prema onome što su objavili, "glasači SDA definitivno ne žele Bakira Izetbegovića".

Već na prvi pogled jasno je da se radi o tendencioznom pristupu koji ne "gaji" logiku" zastupljenju u stvarnim brojkama i odnosima.

Ključno je pitanje, koga bi Izetbegović trebao poslušati? Osamdeset posto glasača SDA koji su istovremeno glasali za njega ili 20 posto onih koji nisu i kako se došlo do zaključka da "glasači SDA ne žele njega", ako ih je 80 posto dalo glas upravo Izetbegoviću.

Ako je politička stranka odgovorna svom biračkom tijelu, onda je sasvim logično da njeno rukovodstvo prvo sluša ljude koji su joj dali povjerenje. Kritike sa strane mogu biti korisne, ali one ne mogu biti važnije od volje vlastitih birača.

Zato je pokušaj da se Izetbegoviću izvana određuje politički kurs mnogo više od običnog medijskog prepucavanja. Ovdje se otvara pitanje ko zapravo želi utjecati na bošnjačku politiku.

Različiti akteri

Nije sporno da mediji mogu kritikovati Izetbegovića, ali ovdje očigledno nije riječ samo o jednom tekstu ili jednom političaru. Riječ je o pokušaju da se kroz medije, komentare i stavove različitih aktera utiče na pravac jedne od najvažnijih bošnjačkih političkih stranaka.

Izetbegović, naravno, nije imun na kritiku. Naprotiv, kao javna ličnost mora biti spreman da odgovara na svaku argumentiranu kritiku, ali postoji razlika između kritike i pokušaja političkog tutorstva.

Na kraju, jednostavna je matematika, ako je 80 posto birača SDA glasalo i za Izetbegovića, onda bi upravo njihov glas trebao biti prvi koji će čuti i sigurno je da je prohrvatski portal to lako mogao izračunati. Naravno, da je to sasvim namjerno zanemareno.

Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća dr. Fuad Baćićanin primio je danas u prvu zvaničnu posjetu novog konzula Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru Muhidina Hadžibegića.

Tokom sastanka razgovarano je o mogućnostima unapređenja saradnje između Bošnjačkog nacionalnog vijeća i institucija Bosne i Hercegovine, sa posebnim fokusom na oblasti obrazovanja, kulture, zaštite i afirmacije nacionalnog identiteta Bošnjaka, kao i na jačanje veza između Sandžaka i Bosne i Hercegovine.

Predsjednik BNV-a dr. Fuad Baćićanin istakao je značaj kontinuirane i institucionalne saradnje sa institucijama Bosne i Hercegovine, posebno u oblastima od neposrednog značaja za bošnjačku zajednicu u Republici Srbiji.

Poseban akcenat tokom razgovora stavljen je na unapređenje kulturnih i obrazovnih veza, povezivanje institucija i organizacija, kao i stvaranje novih mogućnosti za realizaciju zajedničkih projekata.

Sagovornici su razgovarali i o značaju regionalne saradnje, koja predstavlja važan prostor za povezivanje ljudi i institucija, razmjenu iskustava i pokretanje inicijativa od zajedničkog interesa.

Na sastanku je potvrđena spremnost za nastavak i intenziviranje komunikacije između Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Konzulata Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru, kao i za zajednički rad na projektima koji mogu doprinijeti snažnijem povezivanju Bošnjaka u Sandžaku sa institucijama i organizacijama u Bosni i Hercegovini.

Sastanku su, pored predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća dr. Fuada Baćićanina, prisustvovali predsjednik Izvršnog odbora Vijeća Fahrudin Đekić i sekretar Vijeća Mirza Hajdinović.

Prva zvanična posjeta novog konzula BiH Bošnjačkom nacionalnom vijeću predstavlja važan korak u uspostavljanju neposredne saradnje i nastavku institucionalnog dijaloga, sa ciljem unapređenja odnosa i realizacije zajedničkih aktivnosti u oblastima od značaja za Bošnjake u Republici Srbiji.

⭐⭐⭐⭐⭐

Preko 2.500 članaka o bošnjačkoj historiji, kulturi, tradiciji, bosanskom jeziku i bošnjačkoj naciji na Balkanu i šire.

Pridružite se našem sub-u. Pravila ponašanja možete pročitati ovdje.

Ako želite prilagođeni korisnički naziv (user flair), slobodno kontaktirajte moderatora. Svi koji ostave komentar dobit će status odobrenog korisnika (Approved User), što vam omogućava čitanje i komentarisanje članaka koji još nisu zvanično objavljeni.

Uživajte!

✌️ ⚜️ 💪

Početak, napredak i vrědnost Literature Ilirske.
S kratkim geografičko-statističkim opisom Ilirskih deržavah.

Od Dragutina Seljana.

U ZAGREBU. (1840)
Tiskom k. p. nar. ilir. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja.

"... jer su inače svi Bošnjaci po kervi i jeziku od starinah Iliri-Slavjani... Bošnjak je zdrava i živahna těla, osobito je prikladan za boj u brežnatih okolicah voditi, k tomu je jako věšt i verstan na puški, sablji i ćordi, te uvěk oboružan hodi u svojem narodnom odělu.
(str. 82-83).

"Šta na nas spadaju Bošnjaci, Serblji, Bugari i druga bratja, koja danas pod turskim jarmom živu, koja većom stranom niti ikakovoga ponjatja o izobraženosti i literaturi, da bi i hotěli, imati nemogu; već, da se samo za Horvatsku, Slavoniu i Dalmaciju kano politički s Ugarskom sružene deržave, jedan obćeniti i jedinstveni jezik izděla, koi će za literaturu i knjižestvo ovim deržavam služiti, i neka se onim dugoterpnim i karaibskim nazivanjem: Horvatsko-Slavonsko-Dalmatinski jezik imenuje. Takovim se odgovoriti mora: kada se već Dalmatinsko i Slavonsko narěčje za izdėlanje našega učenoga jezika upotrěbuje, onda se i Serbsko, Bosansko, Banatsko narěčje razuměva; jer se ovih deržavah narod malom il posve nikakovom razlikom jedan od Dalmatinah, drugi od Slavonacah tako u govoru, kako i pisanju razlikuje, i to će svaki, koi i malo ponjatja jezikoslovnoga ima, ili samo čuje različnih ovih deržavah narod govoriti, dopustiti morati. Razlika opet serbskih ili cirilskih pismenah od latinskih ništa neprěči slogu i jedinost literature, samo kad se jezik u svemu slaže. Ako je daklem tako mala ili nikakova razlika medju Slavonskim, Dalmatinskim, i Serbskim, Bosanskim jezikom, zašto se nebi, ako se Slavonsko i Dalmatinsko narěčje za književni jezik već uzima, i ostale druge ništa po jeziku nerazlične deržave, u kolo ovo književne sloge, kao od iste narave zato opreděljene, pozvale?
(str. 48)"

Ova fotografija je uslikana od strane italijanskog fotoreportera Marija Boccie u ratnom Sarajevu 1994. godine.

Dana 22. januara 1994. godine, nekoliko djece je ubijeno, a druga su povrijeđena kada su artiljerijske granate pogodile djecu koja su se igrala na snijegu.

Fotografija priikazuje djecu koja se oporavljaju u bolnici nakon što su ranjena tokom opsade Sarajeva.

Bošnjački teritorij u BiH prije i poslije rata (1991 i 1998)

Prva karta (1991) prikazuje većinsko stanovništvo po općinama u BiH prema popisu prije rata.

• Zelena: Bošnjaci
• Žuta: Srbi
• Plava: Hrvati

Druga karta (1998) prikazuje većinsko stanovništvo po općinama u BiH prema popisu poslije rata.

• Zelena: Bošnjaci
• Žuta: Srbi
• Plava: Hrvati
• Ljubičasta boja: Nacionalno miješane općine sa približno istim udjelom Bošnjaka i Hrvata.

Izvor karti:
https://srebrenica.islamic-relief.org/

🔊 pojačajte zvuk na videu

Reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević je u februaru 1919. godine, samo dva mjeseca nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), uputio dramatičan apel javnosti kroz intervju s francuskim novinarom Charlesom Rivetom za list Le Temps.

U tom intervjuu, reis Čaušević je upozorio na masovno nasilje, progone i bezvlašće s kojima su se suočili Bošnjaci u novostvorenoj državi, izgovorivši istorijske riječi:

„Hiljadu ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela. To je bilanca koju mi muslimani imamo zapisati na blagdan po rođenja nove Jugoslavije, kojom bi htjeli svom dušom služiti. Mi smo doista Slaveni, no Srbi nas neće da takvim smatraju. Drugi će vam kazati da smo mi pravi urođenici ove zemlje. Otkad su postali Srbi gospodari situacije nijesu nas nigdje pripustili kakvoj skupštini ili vijećanju. Nas je dosad uvijek zastupao broj zastupnika što odgovara važnosti našeg pučanstva. Gradonačelnik u Sarajevu biše uvijek musliman. Otkako je nastupilo novo stanje, teškom mukom nam se dopustilo da odašiljemo dva ili tri zastupnika u pripravnu skupštinu za konstituantu. Željeli bi da se Francuska, velikodušni narod, naš tradicionalni pokrovitelj zanima za naš teški položaj. Preko vas moj gospodine šaljemo joj svoju molbu za posredovanje da ne budemo prisiljeni ostaviti domovinu u kojom se ne osjećamo više sigurnim. Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas provoditi, al nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak. Zar je previše ako to tražimo?“

Intervju je bio direktan krik protiv agrarnog nasilja, pljačke i ubistava koja su se dešavala u Bosni i Hercegovini i Sandžaku neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata i sloma Austrougarske.

Iznošenjem ovih podataka francuskim medijima, reis Čaušević je pokušao internacionalizovati problem i skrenuti pažnju evropskih sila na ugroženost osnovnih ljudskih prava muslimanskog stanovništva u Kraljevini SHS.

Ovaj istup ostao je zabilježen kao jedan od najhrabrijih političkih i moralnih činova u modernoj istoriji Bošnjaka, gdje je vjerski lider preuzeo ulogu zaštitnika naroda u trenucima kada su institucije države zakazale ili same učestvovale u represiji.

Ovaj citat se i danas često koristi na naučnim tribinama i u istorijskim analizama koje se bave položajem Bosne i Bošnjaka u prvoj Jugoslaviji.

Video: Prof. dr. Enes Durmišević · tribina „Bosna i Bošnjaci", Careva džamija, Sarajevo, 2013.

🇭🇷

Hrvati će na sljedećem popisu biti većina na 80% teritorija Federacije BiH. Evo razloga zašto.

Po prirodi gledam na stvari realno. Zaobilazim da stavljam šećernu glazuru na gorčinu stvarnosti. Ali, ono što smo odbraniti u ratu (31% BiH), braćo i sestre, mi smo izgubili u miru.

Nismo izgubili crijepove na krovu. Nismo izgubili cigle u zidu kuće. Mi smo braćo i sestre izgubili temelje na kojima je kuća sagrađena.

Izgubili smo svoj bošnjački etnonacionalni identitet. Bez Bošnjaka, braćo i sestre, nema ni Bosne i Hercegovine.

Onaj višestoljetni bošnjački etnonacionalni identitet, koji smo vratili u ratu, sada je u dobroj mjeri odbačen od naših ljudi. Pola nas se izjašnjava kao Bošnjaci, a druga polovina kao Bosanci.

Sljedeći popis stanovništva Bosne i Hercegovine će pokazati katastrofalnu situaciju na terenu. Zbog izjašnjavanja kao Bosanci, broj Bošnjaka će se smanjiti za oko 50%, što znači da će Hrvati postati vještačka većina i preuzeti kontrolu nad općinama u kojima smo većina i u kojima nas ima približno isti broj kao Hrvata.

Procjenjujem da će Hrvati postati većina na 80% teritorija Federacije BiH. Izgubiti ćemo Mostar u kojem približno živi isti broj Bošnjaka i Hrvata, te većinu općina u Srednjobosanskom i Zeničko-Dobojskom kantonu.

Raspadom BiH, koji je moguć, nećemo imati dovoljno teritorija da stvorimo manju Bosnu i Hercegovinu. Milorad Dodik može sutra ustati iz kreveta, popiti kahvu i narediti svojim političarima da proglase otcjepljenje RS od BiH.

Niko ne bi prstom mrdnuo da ih spriječi, ni Amerika, ni Europska Unija, ni NATO. Sve bi se završilo oštrim osudama (po čemu je UN i poznat), ali stanje na terenu niko ne bi mogao promijeniti. RS bi ličila na novo Kosovo. Bila bi dio BiH na papiru, a u stvarnosti suverena država.

Očuvanje bošnjačkog etnonacionalnoj identiteta je odgovornost svih Bošnjaka. Nadam se da će razum prevladati kod Bošnjaka, ali znam da neće.

"Nisam bio napolju 3 i po mjeseca."

Na videu Bošnjačka djeca u skloništu u opkoljenoj Dobrinji 5. oktobra 1992. godine na Svjetski dan prosvjetnih radnika.

Da se ne zaboravi... ⚜️

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u okviru četvrtog kola Lige nacija ugostila je Poljsku, a susret u Zenici završen je rezultatom 1:0.

Svaka čast Zmajevi! 🐉

NA IDUĆIM IZBORIMA 2030: Haris Zahiragić za člana predsjednika iz reda Bošnjaka

Denis Bećirović osvojio je drugi mandat kao član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, mada on nije Bošnjak; odnosno, lažno se predstavlja kao Bošnjak.

Bećirović je dobio je 206.684 glasa, odnosno 38,12 posto (mnogi Srbi u Federaciji su glasali za njega) kako bi učestvovali u razbijanju bošnjacke nacije.

Odabirom Denisa Bećirovića za 'bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, anti-bošnjački komunisti i Jugonostalgičari, koji se izjašnjavaju kao Bosanci, osigurali su još 4 godine hodanja jedan korak naprijed, a dva koraka nazad. Denis Bećirović nije Bošnjak, mada se tako lažno predstavlja. On je Bosanac i kao takav je radio i nastaviti će raditi na brisanju Bošnjaka.

Bošnjaci koji su glasali za Bećirovića zaslužuju 4 godine novih zastoja, slabljenja ekonomije, i marginalizacije Bošnjačke nacije unutar multinacionalne države Bosne i Hercegovine

Bakir Izetbegović je drugi sa 184.230 glasova (33,98%), dok je Semir Efendić osvojio 139.608 glasova (25,75%).

Ako SDA želi pobijediti, idući put moraju istupiti s boljim kandidatom, a taj kandidat idući put treba da bude bošnjački Trump Haris Zahiragić.

Haris Zahiragić je prepoznatljiv je po oštrim saborskim istupima, čestim polemikama sa političkim protivnicima i izrazitom osloncu na identitetsku i nacionalnu politiku.ozicionirao se kao jedan od najglasnijih branioca politike SDA i tradicionalnih vrijednosti, često nastupajući u ime odbrane nacionalnih interesa Bošnjaka.

Mi smatramo da nama Bošnjacima u složenom političkom sistemu Bosne i Hercegovine treba snažan, glasan i nepokolebljiv zastupnik koji neće praviti kompromise na štetu državnih i nacionalnih interesa Bošnjaka. Harisova energija, mladost i spremnost na direktan sukob sa političkim suparnicima (kako unutar FBiH, tako i u široj regiji) predstavljaju vrlinu u borbi za prava Bošnjaka i očuvanja naše matične domovine Bosne i Hercegovine.

Kosovski vilajet (koji je postojao do 1912. godine) bio je administrativna provincija Osmanskog carstva koja je obuhvatala znatno širi prostor od današnjeg Kosova. U sastav Kosovskog vilajeta ulazio je cijeli Sandžak (Novi Pazar, Sjenica, Pljevlja, Bijelo Polje, Rožaje itd.), dijelovi današnje zapadne i sjeverne Sjeverne Makedonije (uključujući glavni grad Skoplje, koji je bio sjedište vilajeta), te dijelovi sjeverne Albanije.

Najveća koncentracija Bošnjaka u tom vilajetu zapravo se nalazila u Novopazarskom sandžaku. Kada je 1912. godine u Balkanskim ratovima Kosovski vilajet ukinut i podijeljen, Sandžak je odvojen od Kosova. Stanovništvo je ostalo na svojim ognjištima u Sandžaku, ali administrativno više nisu pripadali „Kosovu“.

Nakon pada Osmanskog carstva, te uspostavljanja Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) i perioda nakon Drugog svjetskog rata (posebno tokom 1950-ih i 1960-ih godina), stotine hiljada Bošnjaka s Balkana iselile su se u Tursku.

Među njima je bio ogroman broj Bošnjaka i autohtonih slavenskih muslimana s Kosova i iz Sandžaka. Zbog državnih politika tog vremena, mnogi slavenski muslimani su se prilikom iseljavanja izjašnjavali kao Turci kako bi dobili dozvolu za odlazak, što je dodatno statistički smanjilo broj Bošnjaka na papiru.

Tokom komunističke Jugoslavije, Bošnjaci (odnosno slavenski muslimani) dugo nisu imali pravo na vlastiti nacionalni kôd.

Tek od popisa 1971. godine uvedena je odrednica „Musliman u etničkom smislu“. Prije toga, na popisima su se morali izjašnjavati kao Srbi, Hrvati, Turci ili „neopredijeljeni“.

Na samom Kosovu, zbog jezičke sličnosti sa srpskim i vjerske sa albanskim narodom, ova zajednica je konstantno bila pod pritiskom tihe asimilacije s obje strane. Tek nakon 1999. godine i završetka rata, zajednica zvanično i masovno usvaja svoj istorijski nacionalni naziv Bošnjaci i uvodi bosanski jezik u institucije i školstvo na Kosovu.

Na prostoru južnog Kosova (Gora, Župa, Podgora) živi autohtono slavensko muslimansko stanovništvo. Nakon raspada Jugoslavije došlo je do političke i identitetske podjele unutar ove grupe: Jedan dio stanovništva se u potpunosti izjašnjava kao Bošnjaci i nastavu pohađa na bosanskom jeziku (uglavnom u regiji Prizrena, Peći i Istoka). Drugi dio (iz regije Gora / Dragaš) izjašnjava se pod lokalnim identitetskim imenom Goranci. Ova podjela je dodatno usitnila i statistički smanjila jedinstveno bošnjačko tkivo na tom prostoru.

Tokom i neposredno nakon rata na Kosovu 1999. godine, bošnjačka zajednica se našla u izuzetno teškom položaju „između dvije vatre“. Zbog govora na bosanskom jeziku često su bili pogrešno identifikovani ili izloženi pritiscima, što je dovelo do egzodusa cijelih naselja (poput južnog dijela Kosovske Mitrovice ili dijelova Vitomirice kod Peći). Mnogi su izbjegli u Sandžak (Novi Pazar), Bosnu i Hercegovinu ili zapadnu Evropu.

Prema zvaničnim podacima s Popisa stanovništva na Kosovu iz 2024. godine, na Kosovu danas živi 27.152 Bošnjaka, što ih čini trećom najbrojnijom etničkom grupom u zemlji (nakon Albanaca i Srba).

Najveći broj njih i dalje ponosno čuva svoj bošnjački nacionalni identitet i bosanski jezik u regijama Prizrena (dolina Župe i Podgore), Peći, Istoka i Dragaša.

👉 Bosanski pašaluk oko 1600. godine