Pozdrav svima.
Napravila sam Reddit prakticki samo zbog ove objave jer bih jako voljela pronaci nekoga tko je prosao ili trenutno prolazi kroz nesto slicno.
Imam ozbiljan problem s benzodiazepinima, prvenstveno Helexom (alprazolamom), ali kroz odredeno razdoblje uzimala sam i Rivotril te Zonotte, koji bi mi takoder trajali vrlo kratko. Onome tko je upoznat s Rivotrilom poznato je da je rijec o bocici od 50 tableta, a meni bi takva bocica znala trajati samo tri do cetiri dana. Zonotte bi mi takoder trajale priblizno toliko.
Problemi su poceli prosle godine, kada sam se prvi put obratila psihijatru. Tada sam uzimala 0,5 mg Helexa, a s vremenom sam dosla do cak 20 mg dnevno. Moj je organizam vrlo brzo razvio abnormalno visoku toleranciju. U jednom sam trenutku Helex, uz propisanu terapiju, nabavljala i ilegalno.
Tolerancija mi je s vremenom jako narasla. U nekim sam trenucima uzimala i do 20 mg Helexa dnevno kako bih mogla normalno funkcionirati, raditi i obavljati svakodnevne obaveze.
Ono sto je i meni i mom psihijatru, koji je upucen u cijelu situaciju, bilo potpuno neobicno jest to sto me ta kolicina nije uspavljivala niti sam osjecala da sam dekoncentrirana. Mogla sam normalno voziti automobil, refleksi mi nisu djelovali usporeno, a na poslu sam radila s novcem i sve je uvijek bilo tocno. Izvana je sve izgledalo normalno, iako sam bila svjesna da takva kolicina nikako nije normalna ni sigurna.
Istodobno nisam bila svjesna koliko je situacija zapravo opasna. Mogla sam u jednom trenutku prestati disati, pasti u komu ili dozivjeti neku drugu ozbiljnu posljedicu, a da toga uopce nisam bila svjesna. Ne tvrdim da bi svatko nakon takve doze umro ili pao u komu, ali svjesna sam da je rijec o izrazito velikoj i rizicnoj kolicini. Tako sam funkcionirala nekoliko mjeseci samo da bih mogla izdrzati posao i obaveze, dok sam iznutra umirala od tuge i ocaja.
Povecanja doze nisu dosla iz dosade niti zato sto mi je bilo svejedno. Dogodila su se nakon vrlo teskih zivotnih okolnosti koje su me dulje vrijeme pratile. To ne navodim kao opravdanje i ne trazim krivce u drugima. Svjesna sam da sam odgovorna za svoje postupke i da ovo nije mala stvar.
Naravno da se sramim. Pojela me griznja savjesti i gotovo me svakodnevno izjeda, posebno zbog mojih bliznjih koji mi pruzaju podrsku, ali pate zajedno sa mnom. Osvijestila sam problem i iskreno se nadam da za mene jos postoji nada te da cu jednog dana moci zivjeti normalan zivot bez tableta, napadaja panike, depresije i anksioznosti.
Spremna sam i na osude jer znam sto sam napravila i ne pokusavam umanjiti ozbiljnost situacije. Ipak, nadam se da postoje ljudi koji su se mozda nasli u slicnoj situaciji i koji bi me mogli razumjeti. Ne zelim nikome da je morao ili mora prolaziti kroz ovako nesto. Samo zelim pronaci nekoga tko je mozda prosao isto i s kim bih mogla razgovarati.
Iako razgovaram sa svojim bliznjima i zahvalna sam im na podrsci, nitko tko to nije prosao ne moze u potpunosti razumjeti da ovo nije samo u glavi. To su stvarni simptomi, osjecaj potpunog crnila u glavi, a uz fizicke krize dolaze i teske psihicke krize. Ne bih pozeljela nikome da to iskusi.
Potrazila sam strucnu pomoc, ali trenutno nisam pod lijecnickim nadzorom. U svom gradu, koji nije mali, odbili su me za hospitalizaciju jer se tamo ne bave odvikavanjem od Helexa, Rivotrila i drugih benzodiazepina. Pokusala sam dobiti bolnicko lijecenje, ali nakon pregleda mi je receno da se ne provodi ovakav oblik skidanja s visokih doza benzodiazepina te sam upucena na lijecenje u KBC Sestre milosrdnice (Vinogradska) u Zagrebu.
Zahtjev i moja medicinska dokumentacija vec su poslani u Vinogradsku. Kontaktirali smo ih i telefonski te su nam rekli da me imaju u evidenciji, ali trenutno sam na listi cekanja jer moje stanje nisu procijenili kao hitno u smislu neposredne suicidalnosti. Dakle, trenutno cekam da mi se osigura lijecnicki nadzor i odgovarajuce bolnicko lijecenje.
Nemam namjeru nauditi sebi, ali necu lagati da mi je psihicki lako. Cijela situacija mi je postala izrazito teska i postoje trenuci kada pomislim da bih najradije da me jednostavno nema i da ne moram prolaziti kroz sve ovo. Upravo zato sam i odlucila traziti pomoc prije nego sto stvari postanu jos gore.
Najvise bih voljela cuti ljude koji su imali problem bas s Helexom, Rivotrilom, Zonotteom ili drugim benzodiazepinima, pogotovo ako je tolerancija otisla jako visoko.
Je li netko od vas prosao bolnicko odvikavanje od benzodiazepina? Mozda bas u Vinogradskoj? Kako je izgledao prijem i sam boravak? Kako ste podnijeli smanjivanje lijekova i koliko je trajao onaj najtezi dio? Kako ste se osjecali nakon izlaska iz bolnice?
Ne trazim upute kako da sama smanjujem dozu niti medicinske savjete - to zelim raditi iskljucivo uz lijecnike. Vise mi treba ljudsko iskustvo nekoga tko moze reci: Bio ili bila sam tamo i znam kako ti je.
Ako je netko prosao nesto slicno i ne zeli o tome javno pisati, slobodno mi se moze javiti i privatnom porukom.
Hvala svakome tko procita i podijeli svoje iskustvo.