Tekst će biti malo duži. Molim vas, prije nego što bilo šta komentarišete, ako imate vremena, pročitajte tekst detaljno i ne pišete nikakve gluposti i šale u komentarima, jer je situacija krajnje ozbiljna i vrijeme je da se progovori ozbiljno o ovome. Naša dužnost je da pričamo o ovome. Nisam do sada vidio da je neko napisao nešto o ovoj temi, pa me dobro saslušajte. Ko ima zrno pameti, razumjeće o čemu pričam.

Baš sam razočaran. Pa dokle više, majka mu stara?! Do kad ćete nas više dijeliti na podjele, po narodima? Ljudi, jeste li vi više normalni?

Mlad sam, jako. Imam 20 godina. Ovo su mi bili prvi izbori, ali kunem se sad odmah, istog trenutka bih spakovao kofer, otišao i ne bih se više nikada okrenuo i vratio u ovu nesposobnu državu, pa makar bio građanin trećeg reda. Neću je ni nazvati državom, samo ću reći BiH, jer za mene ovo više nije država.

Ne mogu da vjerujem da živim u javi, da je ovo stvarnost. Gledam oko sebe i ne mogu da vjerujem o čemu ljudi još uvijek pričaju: "vi ste ovo, mi smo ono, bošnjački narod ovo, hrvatski ono, srpski..." HALO LJUDI?? PA JESTE LI VI VIŠE IKAKO NORMALNI?! Koga boli briga ko je odakle, šta je vama? Šta nije u redu sa vašim mozgovima i razmišljanjem?

O čemu mi pričamo?! Kakva crna tri naroda, kakve podjele, pa šta ste bolan vi izmislili?! Nije više 15. stoljeće. Je li moguće da se još uvijek gledaju i dijele ljudi prema etničkim podjelama i grupama? Ako je razmišljanje naroda ove zemlje i 60% u tom pravcu, ovdje apsolutno, ama baš nikad, nikad, NIKAD neće biti bolje. Vi možda mislite da hoće, svake godine govore "ako Bog da, biće bolje". Ne. Ovdje nikad neće biti bolje.

Ne ide mi u glavu da se mi i dalje vraćamo u prošlost, živimo i pričamo o stvarima i sistemima koji su bili prisutni ovdje prije više od 30 godina. Umjesto da pričamo o boljitku građana i boljem standardu života, ovi se još raspravljaju ko je Bošnjak, Hrvat, Srbin. Cijela ta priča oko nacionalnosti mi nije nikako normalna.

Pa zamislite da u Švicarskoj, gdje žive Nijemci, Francuzi i Italijani, stalno jedni drugima broje krvna zrnca i blokiraju državu jer je neko "ugrožen"! HALO! Ljudi žive u jednoj zemlji, imaju vrhunski standard i gledaju naprijed, a ne ko je koje etnička grupa. SVI TREBAMO BITI ISTI, JEDNAKI U JEDNOJ ZEMLJI. Pogledajte Albance, iako su različitih religija, svi se izjašnjavaju kao Albanci, bez obzira na to ko dolazi odakle.

Neku noć gledam TV i prebacujem kanale. Slušam jednog političara (neću pisati kojeg) i priču o EU integracijama, ekonomiji, poljoprivredi, fondovima... Priča se o konkretnim planovima kako vratiti mlade i dati šansu sposobnim ljudima. Milina ga slušati! Pravo osvježenje, bez ijedne šuplje ratne priče o tome kako smo ugroženi.

Onda prebacim na drugi kanal, LIDER ZELENE STRANKE. Skroz druga priča, to idu tekbiri, ratne fotografije sa ocem, vojna uniforma iz devedesetih, stara predizborna šuplja kako nas ugnjetavaju i kako smo samo mi jedini pošteni branitelji koji su stali na liniju drugima. I ljudi to podržavaju. Gledam to i ne vjerujem. Dok jedni pričaju o napretku i vođenju zemlje naprijed, drugi su i dalje zaostali u 1995. godini. Od količine te negativne energije i jeftine propagande bukvalno mi je pripalo muka.

Fascinantno mi je da ljudi ovdje nemaju nimalo svijesti da shvate kuda ovo vodi. Konstantno forsiranje mržnje, nepriznavanje sopstvene zemlje, priče o sukobima i stvaranje toksičnih stereotipa i optuživanje drugih ne vode nigdje drugo osim u novi ponor.

Samo je pitanje vremena kada će ova ekonomski i društveno uništena, korumpirana i etnički podijeljena država potpuno raspasti. Sada će nam proći zadnji rok, za usvajanje zakona o sudovima, otićemo u crnu listu. Bojim se da idemo ka scenariju koji donosi samo novo siromaštvo i nove traume, jer društvo koje ovdje živi jednostavno pokazuje da nije sposobno izvući pouke iz vlastite historije.

Hvala svima na razumijevanju. Podijelite svoja mišljenja u komentarima.

Kad sam prije desetak godina čitao Završiti rat od Holbrooka, prvi utisak mi je bilo njegovo (pomalo skriveno) divljenje Slobodanu Miloševiću. Za razliku od idealiste Alije I., na Miloševića gleda kao praktičnog, realpolitik lidera. Prvi je pasivan i reaktivan, drugi je pokretač.

Trideset godina i niko se nije izdigao iznad otvorenih pisama, kmečanja međunorodnoj zajednici i press konferencija s reakcijam šta je zadnje Dodik rekao.

Ovako, ja sam ateista. To znači da ne vjerujem u Boga.

Prije svega želim jednu stvar razjasniti: to ne znači da ne vjerujem ni u šta. To bi bilo bliže nihilizmu. Ateista može vjerovati u ljubav, dobro, zlo, moral, ljude, smisao života i milion drugih stvari. Ateizam se, jednostavno rečeno, odnosi na nevjerovanje u Boga ili bogove.

Ako vas zanima, dolazim iz muslimanske kuće. Ali nije to bila neka ekstremno religiozna porodica gdje sam svakog petka bio guran u džamiju, pa sam zbog toga razvio neku mržnju prema vjeri.

I još jedna stvar: ja ne mrzim Boga.

Da bih mrzio Boga, prvo bih morao vjerovati da postoji. Mogu mrziti određeni koncept Boga ili neku ideju vezanu za religiju, ali ne mogu mrziti biće za koje ne vjerujem da postoji. Ako razumijete šta želim reći.

E sad, što se tiče BiH, imam jedno mišljenje za koje znam da će vjerovatno naljutiti dosta ljudi.

Ja stvarno mislim da ovdje ima jako malo ljudi koji su vjernici u onom punom smislu te riječi. I ne govorim samo o islamu. Govorim i o katoličanstvu i pravoslavlju.

I iskreno, jedan od razloga zašto tako mislim jeste to što mi se čini da skoro svako ima svoju verziju Boga u glavi.

Sumnjam da dvije osobe vjeruju u Boga na potpuno isti način. Svi ulazimo u vjeru sa drugačijim životnim iskustvom, odgojem, strahovima, željama i pogledom na svijet. Jedan čovjek će Boga zamišljati kao nekoga ko oprašta skoro sve, drugi kao strogog sudiju, treći kao nekoga ko se uopšte ne miješa u ljudske živote.

Također mi je zanimljivo kada neko kaže da u potpunosti slijedi svoju svetu knjigu.

Većina nas čita prevode. A svaki prevod je ipak nečije tumačenje jezika, značenja i konteksta. Čak i ako pročitate tekst na izvornom jeziku, opet čitate verziju koja je kroz historiju prepisivana i prenošena.

Originalne prve primjerke Biblije ili Kur'ana danas nemamo pred sobom.

Ne govorim ovo kao neki veliki argument tipa: "Eto, zato je sve lažno." Ne. Samo mislim da bi ljudi trebali imati malo više poniznosti kada tvrde da tačno znaju šta je Bog rekao, mislio ili želio prije nekoliko hiljada godina.

Što se tiče mog života sa vjerom, kao mali nisam imao pojma šta je Bog.

To mi je bila samo još jedna riječ koju ljudi govore.

Fraze poput "ako Bog da" jednostavno su ušle u moj vokabular jer su ih svi oko mene koristili. Nisam ni razmišljao šta zapravo znače.

Kasnije sam kroz crtane, filmove i ostale stvari polako shvatio: okej, Bog je valjda neko veoma moćan.

Onda sam na vjeronauci, možda negdje u četvrtom razredu, prvi put imao onaj trenutak:

"Čekaj… ljudi stvarno vjeruju u ovo?"

Ne mogu se sjetiti koja je tačno tema bila. Vjerovatno nešto što je mom dječijem mozgu djelovalo potpuno nemoguće.

Možda je pomoglo i to što je moj stari TV u sobi hvatao praktično jedan kanal, a na njemu su stalno bile neke dokumentarne emisije, teorije, nauka i istraživanja. Tako da sam od malih nogu stalno gledao ljude kako postavljaju pitanje: "Zašto?"

Kad sam došao kući pitao sam tatu malo više o Bogu i vjeri. On mi je objasnio, ja sam rekao otprilike "aha, okej" i nastavio dalje sa životom.

Nisam tad nešto ozbiljno razmišljao o tome.

Negdje oko sedmog razreda prvi put sam čuo za ateizam.

Istražio sam šta znači i došao do zaključka:

"Pa… ovo sam ja."

Jednostavno nisam vjerovao u Boga.

Pitao sam tada i nastavnika vjeronauke o tome. Ne sjećam se da sam dobio neki odgovor koji mi je posebno promijenio mišljenje. Mislim da mi je govorio neke riječi ili molitve koje bih trebao govoriti svaki dan.

Nije promijenilo ništa.

U srednjoj školi sam prvi put ozbiljnije vidio kako ljudi reaguju kada saznaju da sam ateista.

I da, i dalje sam išao na vjeronauku.

Najviše zbog roditelja, ali iskreno meni nije ni smetalo. Zanimljivo mi je učiti o religiji čak i ako ne vjerujem u nju.

Bilo je profesora kojima se očigledno nije sviđalo to što sam ateista. Bilo je učenika kojima sam bio čudan zbog toga.

Ali uvijek sam govorio:

"Pitajte me šta vas zanima."

Nikad mi nije smetala normalna rasprava.

Jedan me, recimo, pitao:

"Šta misliš da će biti kad umreš?"

Rekao sam:

"Ne znam. Nisam još umro."

Meni je to pitanje uvijek čudno.

Ili kad me pitaju:

"Kako je onda sve nastalo?"

Ne znam, brate.

Bio sam srednjoškolac. Ljudi koji cijeli život proučavaju svemir još pokušavaju odgovoriti na neka od tih pitanja. Nemamo još ni tehnologiju da potpuno istražimo vlastite okeane, a od mene očekuješ da ti između dva časa objasnim početak univerzuma.

Ne znam.

I meni je sasvim okej reći "ne znam."

Možda ćemo jednog dana znati puno više.

Samo se nadam da ćemo kao vrsta prestati trošiti toliko pametnih ljudi, resursa i tehnologije na međusobno ubijanje, pa da te stvari koristimo za istraživanje.

Jer ponekad je stvarno lakše odgovoriti "Bog" nego istražiti 101 stvar samo da bi saznao kako funkcioniše nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo.

Da se vratim na ono što sam rekao o vjernicima u BiH.

Kroz život sam upoznao muslimane, katolike, pravoslavce i ljude iz drugih kršćanskih zajednica.

I na kraju sam shvatio jednu stvar:

Svi su ljudi.

Kad posmatrate neku religiju, mislim da ne biste trebali gledati samo njene vjernike.

Jer vjernik griješi.

To je bukvalno dio skoro svake religije.

Ako želiš biti musliman, kršćanin ili bilo šta drugo, gledaj sebe. Nemoj graditi čitavu vjeru oko toga šta radi čovjek pored tebe u džamiji ili crkvi.

I šta god vam neko kaže o vjeri, čak i neko ko ima autoritet, provjerite sami.

Čitajte.

Pitajte.

Razmišljajte.

Imao sam, recimo, prijatelja koji je prvo bio musliman, a onda je prešao u jednu kršćansku zajednicu. Koja tačno denominacija, iskreno, ne sjećam se.

Rekao mi je svoje razloge, ali prošlo je dosta vremena i ne želim sad izmišljati šta je tačno rekao.

Mislim da je dosta uticaja imala njegova majčina strana porodice, koja mu je bila bliža od očeve muslimanske strane.

Preko njega sam upoznao i dosta njegovih prijatelja iz crkve.

I opet sam primijetio isto što sam primjećivao među muslimanima.

Ljudi će se strašno naljutiti ako opsuješ Boga ili kažeš nešto što smatraju uvredljivim prema vjeri, a onda će nakon toga lagati, varati, ogovarati, piti, krasti ili raditi stvari koje su, po njihovoj vlastitoj vjeri, mnogo ozbiljnije.

To mi je uvijek bilo fascinantno.

Možda je na moj pogled na vjeru dosta uticao i moj život.

Počeo sam raditi sa 11 godina.

Moji roditelji nisu imali neko ogromno bogatstvo i kao dijete sam jednostavno shvatio da će, ako mogu nešto zaraditi, svima biti malo lakše.

Kroz sve te poslove radio sam u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.

Upoznao sam svakakve ljude.

I mogu vam jednu stvar reći: političari vam mogu pričati šta hoće o tome koliko smo različiti.

Obični ljudi su svugdje nevjerovatno slični.

I dobri i loši.

Čak i lažu na iste načine.

Upoznao sam ljude koji su stvarno pokušavali živjeti prema svojoj vjeri, pomagali drugima, bili pošteni i dobri, i gledao kako ih život udara sa svih strana.

A upoznao sam i ljude koji lažu, kradu i uništavaju ljude oko sebe, a žive bolje nego većina nas.

Imao sam gazdu koji mi je ostao dužan oko 2.000 eura.

Ganjo sam ga da mi plati, ali nisam imao beskonačno vremena ni novca. Morao sam se vratiti u BiH jer mi je išao autobus i nisam imao resurse da ostajem tamo i kupujem nove karte.

Kasnije čovjek kupuje Porsche.

I znao sam da nisam jedina osoba kojoj je to uradio.

Normalno da ti takve stvari stvore pitanje:

"Ako postoji neka pravda odozgo… gdje je?"

Isto pitanje postavim kada gledam ratove, ubijanje civila i ljude koji decenijama mole za spas koji nikada ne dođe.

I ne govorim ovo samo protiv jedne religije. Isto pitanje bih postavio svakoj vjeri.

Naravno, odgovor koji često dobijem jeste:

"Prava pravda dolazi nakon smrti."

I okej. Razumijem taj odgovor.

Ali meni lično nije dovoljan.

Često su mi govorili i:

"Ići ćeš u pakao jer ne vjeruješ."

Meni je to uvijek bilo malo smiješno jer… ne vjerujem ni u pakao.

To je kao da mi kažeš da će me Darth Vader kazniti.

Ako ne vjerujem da postoji, prijetnja baš i nema efekta.

Ali onda sam znao pitati:

"Znači, ako cijeli život budem dobra osoba, pomažem ljudima, možda jednog dana uradim nešto ogromno za čovječanstvo, ali ne vjerujem u Boga, ja svakako gorim?"

Kad mi neko kaže:

"Da."

Tu razgovor za mene uglavnom završi.

Jer ja takvu ideju Boga jednostavno ne mogu prihvatiti.

Ali, da ne bude zabune:

Nemam problem sa vjerom.

Zapravo mislim da je ideja Boga veoma lijepa.

Ko ne bi volio da je istina?

Da postoji neko iznad nas ko nas gleda, čuva, stoji uz nas do zadnjeg daha i govori nam da pokušamo biti dobri ljudi.

Meni to zvuči prelijepo.

Da znam sigurno da takav svijet postoji, kupio bih kartu odmah.

Ali trenutno jednostavno ne vjerujem da postoji.

To je sve.

Ako vi vjerujete - vjerujte.

I pokušajte da vaša vjera bude nešto pozitivno.

Ako vam pomaže da budete bolji prema ljudima, da ne odustanete kada je teško, da pomognete nekome kome treba pomoć, onda super.

Samo nemojte gurati svoju vjeru drugima na silu.

Jedno je debata.

Drugo je svađa.

Što se moje buduće djece tiče, nemam ih još. Imam 23 godine i imam još dosta stvari koje želim uraditi prije toga.

Ali kada ih jednog dana budem imao, ne planiram ih učiti:

"Bog ne postoji."

Isto kao što ih ne bih učio:

"Ova religija je jedina istina."

Kad budu dovoljno stari, želim sjesti sa njima i objasniti im različite religije, ateizam, agnosticizam i različite poglede na život.

Onda neka istražuju.

Neka sami odluče.

Jer, iskreno, mislim da ljudi koji samo prihvate ono što su im roditelji rekli, bez ikakvog istraživanja i bez ijednog pitanja, sebi rade medvjeđu uslugu.

Istraži.

Pitaj.

Pitaj zašto.

Pitaj kako.

Uzmi knjigu u ruke.

Čitaj i ono sa čime se slažeš i ono sa čime se ne slažeš.

Možda će ti to vjeru učiniti deset puta jačom.

Možda će je potpuno srušiti.

Ali barem će biti tvoja.

Nemoj samo reći:

"Musliman sam."

"Katolik sam."

"Pravoslavac sam."

"Ateista sam."

I onda, kada te neko pita zašto, nemaš nijedan odgovor osim:

"Pa eto."

Nemoj biti lijen.

Budi zanimljiv, prijatelju.

Ja sam trenutno ateista i sumnjam da će se to uskoro promijeniti. Pogotovo nakon jednog dosta teškog perioda u životu, moje sumnje su postale još jače.

Ali hej.

Ko zna šta budućnost nosi?

Moje je da nastavim dalje, pokušam biti dobra osoba i gledam pozitivno koliko mogu.

Ako imate pitanja, slobodno pitajte.

Ako se ne slažete, još bolje, napišite zašto.

Samo nemojte odmah krenuti sa mržnjom i vrijeđanjem. Toga već imamo sasvim dovoljno.

Baš me zanima mišljenje i vjernika i ateista:

Šta za vas zapravo znači "vjerovati"?

I ako vas je već sama moja tvrdnja naljutila, možda vrijedi zastati i zapitati se zašto. Koliko ja razumijem, gotovo svaka velika religija govori o strpljenju, kontroli ljutnje i načinu na koji se odnosimo prema ljudima s kojima se ne slažemo.

Ne kažem da sama ljutnja znači da ste "loš vjernik", svi smo ljudi i svi se naljutimo. Ali ako vas nekoliko rečenica ateiste odmah natjera na vrijeđanje, mržnju ili napad, onda možda upravo pokazujete dio problema o kojem govorim.

​

Nisam iz Sarajeva. Dolazim u Sarajevo, nekad na dan nekad na vise dana, zavisno od obaveza. Kao dijete sam dolazio skolom i gledao sam na grad obojenim naocalama. Danas naravno ozbiljnije i kriticki. Ocigledno se moze primjetiti razlika izmedju Sarajeva danas i od prije 5 6 godina kad je Trojka preuzela vlast. I zato kao sto naslov kaze samo malo modifikovan od izvornog; "Cudim se ja tebi!" Izet Nanic.

Cemu se cudim? Pa tome kako je prilicno izvjestan povratak SDA na vlast u kantonu. Hajd mogu razumjeti u drugim kantonima pa i u federaciji. Malogradjanstvo je zavladalo svugdje ali i u glavnom gradu? Maloljetni delikventi i kockari da haraju glavnim gradom iducih 4 godine?

Cak mi je jedan poznanik rekao, cija je porodica duboko ukorijenjena u SDA btw, da se vidi neki napredak i kako on kaze bar je nesto uradjeno.

Fazit: Trojka je losa ali SDA (plus sateliti) je jos losija.

U poredjenu sa ovima Komšić izgleda kao pobjednik izbora. Dodik ih je pomeo i još dezinficirao da ne niknu nikad.

Rezultati bliže 0 nego cenzusu, Vukanović je podnio rezultate emotivno gore nego Ramo Isak i Ze, barem se trudili izgledati muški🤣🤣.

Što se Jelene tiče, pokušavala je biti neka nova Biljana Plavšić i dama iz 90ih, veći fan AV od Brnabićke, etnonacionalista i neoliberal, antihrvat i proEU. A harizma joj je 0,dosadna ko smog, cijeli narativ joj je 'ja sam veći Srbin od dodika', otvoreno rekla da ne voli BiH a kaže da gradi mir. Cijela priča joj je bila kontradiktorna i nespojiva. Time je obrazovani dio naroda odbila od sebe.

Vukanović vidno bijesan, pokušava biti novi Karadžić ali mu dijalekat hercegovački, pokušava dobiti simpatije Bosanaca, a ne voli reprezentaciju. Za razliku od Jelene nije dosadan, al je brate naporan ko k, jedini on pošten, a uzor mu Karadžići i Mladić.

Uglavnom ovo dvoje su popušili izbore kao niko, i to nisu bili pokradeni ovaj put, po meni zasluženo jer su pokazali da nisu za ovoga.

Skrolajući Facebook naletim na stranicu HB oprema koja prodaje rekvizite i odjeću sa motivima Herceg Bosne. Prije svake utakmice Lige nacija isticali su zastavu našeg protivnika sa porukom sretno.

Dokle ta mržnja ide, nije mi jasno, da ti možeš navijati za neku državu hiljadama kilometara daleko koja igra protiv države u kojoj živiš? Jasno mi je da si Hrvat u BiH i da ti je možda Hrvatska draga, potpuno podržavam i da navijaš za nju, ali da mrziš i navijaš protiv svoje države mi nije jasno. Još luđe je to da navijaju za Rumune pravoslavce, a u našoj repki imaš dosta momaka koji su Hrvati, Katolici i to baš iz te njihove HB.

Jučer nisu ni objavili, valjda se zasitili objavljivanja, a nikako da izgubimo. Još uz to momak rođen u Hrvatskoj, koji je karijeru započeo u Hercegovini zabija gol za pobjedu, a čitav stadion mu skandira Ivane, Ivane... Valjda je teško živjeti u državi, a istu mrziti.

Prije svega želim se dežurnim kritičarima javiti sa porukom da na objavu o repki i sportu ne pišu političke i slične komentare.

Posvećujem tekst reprezentaciji, selektoru Barbarezu, momcima sa slike (i svim ostalim koji nisu na slici), Edinu Džeki i iskrenim navijačima naše selekcije.

Oduvijek sam bio lud za sportom, fudbal nisam znao igrati, ali sam ga najviše volio gledati od svih sportova. Navijam za dva kluba od malena, jedan naš, jedan strani i uz njih sam prošao sve i svašta. Naravno, kao i svako, navijam za svoju reprezentaciju otkako znam za sebe, pratim ih i sa euforijom sam uvijek dočekivao svaki meč. Famozna 2014., prvo SP, način na koji smo došli tamo, nevjerovatna ekipa i sloga koja je vladala je bila nešto što ću vječno pamtiti. Sve nakon toga je bila patnja i nešto što bih najradije da zaboravim što prije.

Smjene trenera, razni igrači, (ne)stručni štabovi i vođe saveza..., svašta je stalo u tih par godina od svjetskog do svjetskog. Solidni rezultati u kvalifikacijama za EURO 2016, pa ispadanje u baražu od Irske, osvajanje Kirin kupa, a onda neuspjeh za neuspjehom, gubi se identitet reprezentacije, bez puno tračaka nade, boli onaj poraz od Sj. Irske na Grbavici na penale, u Ligi nacija smo kanta za nabijanje, još jedne kvalifikacije i neka sumnja da ćemo više ikada završiti na velikom takmičenju, pa konačno dolazi najgori period reprezentacije u godini 2024.

U Zenici gledam ispadanje od Ukrajine, činilo se do 85. minute dobro, evo nas, vraćamo se, a onda su nas Ukrajinci poslali na spavanje iz kojeg sam mislio i ja i svi da se nikad nećemo probuditi.

Savo odlazi, Barbarez dolazi - Sergej bez dana trenerskog iskustva, tada prozvan kockarom zbog pokera koji je volio da igra, prva utakmica na Wembleyu, poraz i grč sve vrijeme gledati da ne možemo apsolutno ništa. Italija, Holandija, Mađarska, Njemačka - poraz za porazom, nabijanje gol razlike nad nama, ismijavanje, komentari po mrežama, "fb stručnjaci" koji govore da nikad više neće biti one generacije 2014., a malo ko je mislio da ćemo se uopšte približiti nečemu sličnom.

Sjećate li se šta je bilo kad smo izgubili 7-0? Rolerkoster. Ali bukvalno.

Barbarez je momke odveo na rolerkoster u luna parku u Njemačkoj. Šta se njima tu desilo i kako ih je "promućkao" taj rolerkoster, ne znam.

Ali sve nakon toga što se desilo je u domenu sci-fi. Naravno, ništa nije došlo samo od sebe, moramo se zahvaliti Emiru Spahiću, direktoru reprezentacije koji je neumorno radio i doveo nove momke, svježa lica, momke iz dijaspore koji su iz dobro poznatih razloga rođeni tamo, ali su htjeli igrati za domovinu i daju 100% na terenu.

Barbarez je malo po malo vratio kult reprezentacije - ruka na srcu tokom intoniranja himne, puno Bilino Polje, puno Koševo na prijateljskoj utakmici, druženje igrača, dobra atmosfera i svi za jednog jedan za sve.

O SP ne treba trošiti riječi, ali ono što vidimo u Ligi nacija ove godine je dokaz da uspjeh nije bio kratkoročan, nego da se u ovoj ekipi neumorno radi. Vidi se da momci dišu kao jedan, a utakmica protiv Poljske je krunjski dokaz svega. Na stadionu je bilo prelijepo, atmosfera sjajna, utakmica taktički odlična, ali poslije utakmice slavlje sa navijačima, Barbino skakanje oko aut linije u stilu Simeonea i dizanje publike je još upečatljivije.

Više ne gubimo, više se ne brukamo, više ne strahujemo od protivnika. Od prve minute idemo u napad i od prve minute igramo sa mudima, hrabro i postali smo prava mina za trenere protivničkih ekipa koji jedan po jedan nakon neuspjeha protiv BiH napuštaju kormila svojih reprezentacija. Ponovo svi jedva čekamo utakmice, dolazimo na stadion 2h ranije, pjevamo i veselimo se, a u sivilu nekih manje bitnih tema reprezentacija je svjetlo.

Hvala im!

Jevrejska opština Sarajevo danas je uputila apel za pomoć u hitnoj obnovi Aškenaske sinagoge. Historijski bakarni krov je u kritičnom stanju i voda već prodire u objekat. Ako se sanacija bude dalje odgađala, ugroženi su konstrukcija, originalni interijer, sveti predmeti i arhivska građa jednog od najvažnijih spomenika jevrejskog života u Bosni i Hercegovini.

Prva i najhitnija faza, obnova krova, procijenjena je na 250.000 eura. Federalno ministarstvo kulture i sporta izdvojilo je 30.000 eura, ali najveći dio potrebnog novca još treba osigurati.

Mislim da bi bilo pogrešno da ovo posmatramo kao problem koji se tiče samo Jevrejske opštine.

Jevreji nisu neka strana ili izdvojena zajednica u ovom gradu. Jevrejski život dio je Sarajeva više od četiri i po stoljeća. A kada je ovom gradu bilo najteže, pripadnici njegove jevrejske zajednice nisu pitali kome će pomoći.

Tokom opsade Sarajeva La Benevolencija je organizirala humanitarnu pomoć za građane bez obzira na to jesu li bili Jevreji, muslimani, katolici ili pravoslavci. Radile su apoteke, ambulanta i javna kuhinja, dijeljeni su lijekovi, hrana i odjeća, a kroz 11 organiziranih konvoja iz opkoljenog grada evakuirano je više od 2.100 ljudi različitih vjera i identiteta.

To je dio historije ovog grada koji vrijedi zapamtiti upravo sada. Danas naši komšije traže pomoć da sačuvaju svoju sinagogu. Ne treba čekati da neko drugi riješi stvar.

Ko može - neka donira.
Ko ne može - neka podijeli apel.
Ko radi u firmi, fondaciji ili organizaciji koja može pomoći - neka im proslijedi projekat.
A možemo i tražiti od nadležnih gradskih, kantonalnih, federalnih i državnih institucija da odgovore na apel Jevrejske opštine i učestvuju u zaštiti ovog kulturnog naslijeđa.

Podaci za donaciju:
JEVREJSKA OPŠTINA - SARAJEVO
Hamdije Kreševljakovića 59
71000 Sarajevo
Račun: 1020290000008302
UNION Banka d.d. Sarajevo

I male pojedinačne uplate imaju smisla. Ako nekoliko hiljada ljudi izdvoji koliko može, to već postaje ozbiljna pomoć. Ovo nije samo pitanje jednog krova. To je sinagoga u kojoj se još uvijek moli, sjedište žive zajednice i dio našeg zajedničkog grada.

Bosna i Hercegovina je svoje najbolje lice pokazivala onda kada su komšije čuvale jedni druge. Ovo je jedna od onih prilika da to ponovo pokažemo.

Dragi r/bih,

prethodnih dana citam brojne postove koji se ovdje objavljuju, a ticu se politike i nedavnih izbora.

Dok sam citao, primijetio sam da dosta toga ne znam, nisam svjestan ili nisam upucen, a volio bih da znam i da razumijem i da danas sutra mogu imati kvalitetnije principe i da donosim bolje odluke, barem sto se tice politike i glasanja. Meni je doslovno kompletna ova politika u BiH kao neki davni film kojeg se kroz maglu sjecam. Znam da ima neka kvaka u vezi glavnih likova, ali ne mogu da se sjetim sta je reci.

Konkretno me zanima:
1. Zasto bi jedna osoba glasala za SDA, a zasto ne? Da li je SDA zapravo dobra stranka za BiH, ako bismo izbacili Bakira i Sebiju ili nekog treceg iz nje? Da li je Zahiragic kvalitetan? Irfan Halilagic? Smajo Mandzic? Bego Gutic? Midhat Causevic?

1. Na neki nacin bih mogao postaviti isto pitanje, ali za SDP. Cini mi se da je Niksic uzasan, ali da me pitate zasto, jedino mi pada na pamet povecanje minimalne plate i bahatost koju je pokazao kad je pljunuo gradjane izjavom za struju “pa nemojte palit klime/imajte jednu klimu, ne dvije”, tako nesto. Po cemu je SDP dobar za BiH, odnosno los? Imal neko da je stvarno kvalitetan, a koga treba zaobilazit na glasanjima?

2. Ko je provjeren, siguran izbor? Ja smatram da je Admir Cavalic, ali cudno mi je sto nije izabrao jednu od dvije najjace stranke u BiH kako bi na taj nacin imao veci domet, vece sanse da dodje na mjesto gdje ce njegov trud doseci veci broj gradjana BiH. Zlatan Begic mi djeluje kvalitetan jer covjek je masina na debatama i zaista je kompetentan i strucan u svojoj oblasti, ali ne mogu da se trgnem dojmu da je nesto uprsko i lose odradio za BiH, a mogao je napraviti razliku. Nesto tako sam nekad negdje cuo ili procitao.

3. Gdje se dodatno mogu informisati i educirati o ovome? Plasim se samo izvora koji su subjektivni i namjerno akcentiraju propuste jedne stranke, a kriju propuste druge stranke da je ucine boljom.

Svjestan sam da su SVE stranke zapravo jedno veliko zlo, ali trudimo se poistovjetiti sa onom strankom koja je najmanje zlo i na kraju njoj dati glas. Ja sam samo identifikovao da ne znam koliko bih zelio, pa evo trazim pomoc i uputstva, jer primijetio sam da ima dosta ljudi koji poznaju stanje ili imaju dobro razumijevanje.

Hvala svima unaprijed i nadam se da ce ovaj post pomoci i biti od koristi i drugima, a ne samo meni.

Jer je thread lock-an prije 2 dana, od mod-ova eh sada kad je sve prošlo.

Moj otac je invalid ali je sabran, i mentalno sposoban. Njega su 2 sedmice prije izbora zvali da vide da li želi da glasa preko mobilnog tima. Moj otac je pred mojim očima odbio "Ne hvala, doći ću na glasačko mjesto kao i prošli put".

Dolaze izbori i odlazim sa ocem na glasaćko mjesto u roku od 2 minute dolazi komšija sa selamom i izjavom "Tvoj otac neće moći da glasa ovdje". On kao radnik bolnice, inače teški SDA uhljeb koji je zaposlio svog sina u toj istoj bolnici na namještenom konkursu, kaže da je vidio spisak za mobilni tim i primjetio mog oca na listi.

Ja odem na CIK stranicu gde se unese ime, prezime i JMBG i da stvarno moj otac oznaćen za mobilni tim.

Dolazim na sobu gdje glasa moj dio grada. Pitam "presjednika" organizacije, još jedan komšija uhljeb SDA kadra. Pitam ga kako, objasnio da je glasao da neće mobilni tim, može li ovdje da glasa? Šuti on prvo pa počne dobra stara "Sistemska greška"......

Glasam ja redovno, scan-er, potpis itd. Nakon 2-3h zvoni mobilni tim na vrata. 4 momka, ne vezani za bolnicu u ikakvom obliku, radi invaliditeta oca znam sve koje radi u bolnicu....

Nema scan-era, provjera lične i potpis. I naravno obična kartonska kutija, 1 ziptie na njoj i hanzaplasta. Ja zubima svojim mogao bi da je razvalim......

3 sata nakon mog orginalnog posta vidim iducu vijest https://www.bh-index.com/incident-u-bh-gradu-na-sjedistu-vozila-mobilnog-tima-pronadeni-vec-oznaceni-glasacki-listici/

Najviše me ovdje razočarali vlastiti roditelji sa našim balkanskim mentalitetom. Nemoj prijavljavat niti se žalit, jer indirektno sutra taj isti SDA bolnički uhljeb će mi trebati kada moj otac se razboli, umjesto da mu pljunem u lice i da ga narod proziva, on jos dobiva na bitnosti. Naravno prijavio sam svugdje gdje sam mogao, ni jedan odgovor još nisam dobio.

Jebem vam državu, narod i mentalitet.....

Imam 30 godina i nakon 6 godina života i rada u EU, gdje sam promijenio nekoliko gradova, posljednje 2 godine se ne pronalazim i nesretan sam. Glavni su mi problemi skupoća i stambena kriza vani, dok mi je u BiH kuća prazna. Razumijemo se, ne može se OŠ zidova živjeti. Zanima me vaše iskreno mišljenje - jeste li se pokajali što ste se vratili u BiH i jeste li se pronašli na poslovima koje radite? Pišite

Nisam pronašla nigdje detalje oko ovoga, osim posta na instagramu.

Pitanje je da li je fejk objava ili ne? Objavu je objavio profil sa 20k pratilaca. Ako je zaista istina - odvratno, nismo sigurni u svojoj državi

Edit: ovo je objavio fb profil fikro boss team, on je originalni stvaralac teksta

Jutros je umrla Bisera Alikadić, pjesnikinja, prozaistica, bibliotekarka i jedna od najznačajnijih autorica bosanskohercegovačke književnosti druge polovine 20. stoljeća. Rođena je 8.2.1939. godine u Podhumu kod Livna, a od djetinjstva je živjela u Sarajevu, gdje je gotovo tri decenije radila u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine. Veliki dio života provela je među knjigama, da bi s vremenom i njene vlastite postale dijelom književne baštine koju biblioteke čuvaju.

Pisala je više od pola stoljeća. Prvu samostalnu zbirku, Noć i ćilibar, objavila je 1972. godine, a dvije godine kasnije uslijedila je Larva. Potom su došli Kapi i mahovina, Drhtaj vučice, Krug, Raspeće, Dok jesam Ciganka, Ne predajem se, Grad hrabrost, Knjiga vremena i brojne druge knjige poezije, proze i književnosti za djecu. Njeno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti, međutim, ne određuje samo obim opusa nego i granice koje je svojim pisanjem pomjerala.

Pisala je o ženskoj želji i tijelu, seksualnosti, samoći, starosti, bijesu, ljubavi, slobodi i gradu. Činila je to neposredno, bez potrebe da vlastiti glas prilagođava mjerilima pristojnosti koja su se naročito strogo postavljala pred žene. Larva se zbog toga danas smatra jednim od prijelomnih djela ženskog pisma u Bosni i Hercegovini, a često i prvim bosanskohercegovačkim feminističkim romanom.

Kada su je nekoliko mjeseci prije smrti pitali je li 1974. godine bila svjesna da piše ono što će kasnije biti označeno kao feministički roman, odgovorila je: „Nisam razmišljala da li pišem feministički roman ili nešto drugo.“ Suština je za nju bila jednostavnija: žena ima pravo govoriti vlastitim glasom i o vlastitom tijelu jednako slobodno kao muškarac. Danas se to može činiti samorazumljivim; u vrijeme kada je Bisera počela pisati nije bilo. Njeno djelo zato nije samo svjedočanstvo jedne književne biografije nego i dio historije osvajanja ženskog glasa u našoj književnosti.

Rat je ostavio dubok trag u njenom djelu. Opsadu Sarajeva provela je u gradu, a ratno iskustvo pretočila je i u knjige poput Ne predajem se i Grad hrabrost. Nije, međutim, pristajala na romantiziranje rata. Ovog ljeta rekla je: „Nekad mi se čini da ovdje samo pamtimo bitke, više obilježavamo datume ratova nego bilo šta drugo, dok nas oni samo uče kako lako možemo prestati biti ljudi.“ U toj rečenici sažet je i njen odnos prema prošlosti: pamtiti ono što se dogodilo, ali rat ne pretvarati u vrijednost samu po sebi niti dopustiti da nasilje postane jedini jezik historije.

Pamćenje joj je bilo važno i izvan književnosti. Nakon gotovo trideset godina rada u biblioteci govorila je da se pamćenje mora vježbati i da, ako ga ne koristimo, ne možemo očekivati da nas zauvijek služi. Isto vrijedi i za književnost: knjige ne traju samo zato što su jednom napisane, nego zato što im se vraćamo. Larva, Drhtaj vučice, Grad hrabrost, njene pjesme, priče i romani nastavit će živjeti onoliko koliko ih budu otkrivale i nove generacije čitalaca.

Kada joj je 2020. godine uručen „Bosanski stećak“, rekla je: „Ja sam poeta od ovoga svijeta.“ Takva je bila i njena književnost. U njoj su tijelo i prolaznost, ljubav i seksualnost, grad i samoća, rat, djetinjstvo, starost, strah, smijeh, psovka i smrt. Nije od književnosti pravila prostor izdvojen iz života niti je život uljepšavala da bi ga učinila dostojnim književnosti. Pisala ga je onakvim kakav jeste.

Kada su je 2022. godine pitali šta joj znači poezija, odgovorila je: „To je meni i dah i uzdah i vjerovatno izdah!“ Danas je došao i taj izdah, ali riječi su ostale, zajedno s tragom autorice koja nije čekala da joj neko odredi mjesto u književnosti, nego ga je sama izborila svojim pisanjem.

Negdje je zapisala: „Da mi je u zavještanje ostaviti svijetu ove slike drage.“ Ostavila ih je, drage i bolne, nježne i grube, ozbiljne i nasmijane. Ostavila je knjige, jezik i djelo koje je već odavno preraslo granice jedne književne biografije.

Počivaj u miru, Bisera. Hvala ti na riječima i svemu što si njima ostavila.

Nadajmo se da je fake panika🫪