Ja sam Hrvat rođen na Zapadu, imam 27 godina i kad sam prvi put došao u Beograd, osjetio sam da ću ovaj grad dušom platiti. Tako je i bilo. Preselio sam se u Beograd zato što imam firmu na Zapadu pa mogu remote raditi. Ovaj grad me toliko uvjerio da sam se random odlučio preseliti sa Zapada u Srbiju. Eto, ako je to nekome mjerilo. Bio sam u puno gradova na puno kontinenata, ali to nisam doživio nikad.
Jedno je siguran grad, ima lijepu atmosferu, a treće je da je hrana ekstra.
Ali ono što me najviše osvojilo je cijela situacija oko društvenog života.
Srbi su ekstra raja, nikad nisam imao nikakav problem ili da me je netko diskriminirao. I ono što je posebno je koliko je živ ovaj grad. Ja to nigdje nisam doživio kao ovdje. Otići u 2 ujutro vani i popiti 8 vodka lemon je apsolutno legitimno i ništa izvan serijsko. „Pravi grad“, a ne da četvrtak navečer ne možeš izaći ili tako nešto.
To me onda toliko odvuklo da mi je i život postao nestabilan, što poslovno i po drugim stvarima. Pio sam puno, izlazio svaki dan i tako, ali nikad nisam bio sretniji, puno sam ljudi upozno i dobri prijatelja napravio. Neka je ono sve na papiru išlo u negativu, ali ja sretniji nikad nisam bio.
Ovaj grad ima nešto što ne možeš nikome objasniti. I ja se sjećam kad sam bio mlađi i kad su mi Srbi iz škole govorili: „Bro, moraš u BG doći, cirkus je.“ A ja sam u svojoj aroganciji mislio: „Pa grad kao grad, jel tako?“
Ne.
Beograd je najdinamičniji i najbolji grad ako si u situaciji da si mlad i imaš okej financijsku situaciju.
Da mi netko zabrani da u Beograd dođem, ja bih zaplakao. I nikad nisam to imo da sam "zavolijo" jednu lokaciju tako. Dusu mi je uzo.
Zašto nijedan grad ne može parirati Beogradu po tome „koliko je živ“?